Priroda · Drugi deo Riba koja hoda nestala je pre dvesta godina. Nauka i dalje ne sme da kaže da je nema. O tome kako se dokazuje da nečega nema, i zašto je to u moru gotovo nemoguće. Jedan zahvat mrežicom Godina je 1802. Francuz po imenu Fransoa Peron gazi po plitkoj vodi kod Tasmanije, ostrva južno od Australije. U ruci mu je mrežica na štapu, kakvu i ti imaš za lovljenje punoglavaca. Zahvati jednom i izvuče ribicu. Mala je, duga koliko šibica. Nema krljušt kakvu očekuješ, nego sitne bodljice. A ispod nje su dve peraje koje ne izgledaju kao peraja. Izgledaju kao dve male šake. Peron je stavi u teglu sa tečnošću koja čuva, i ona putuje brodom u Pariz. Tamo je i danas. To je jedina glatka riba-ruka koju je ijedan čovek ikada uhvatio. Prva i poslednja. Riba koja ne pliva nego korača Ribe-ruke ne plivaju kao ostale ribe. One sede na dnu i koračaju po pesku, oslonjene na peraja koja im služe kao ruke. Kada se uplaše, mahnu jednom i preleti nekoliko metara, pa ope...
Osećanja · Šesti deo Skoro nikad se ne smejemo šalama O tome šta se zapravo prenosi između ljudi za stolom. Sinoć ste se za večerom smejali. Svi odjednom, i ti si se smejao. Pokušaj sada da se setiš šale koja je to izazvala. Verovatno je nema. Neko je nešto rekao, neko je ustao po vodu, i smeh je krenuo. Naučnik koji je slušao tuđe razgovore Jedan naučnik je sa svojim saradnicima izašao na ulice, u tržne centre i u parkove. Nisu radili ništa osim što su slušali. Kad god bi neko u blizini prasnuo u smeh, oni bi zapisali rečenicu koja je rečena tik pre toga. Tako su skupili više od hiljadu smehova. Stani i pitaj Od deset smehova na ulici, koliko njih misliš da dolazi posle prave šale? Jedan ili dva. Ostalih osam došlo je posle sasvim običnih rečenica. „Vidimo se kasnije.” „Gde si ti bio?” „Znala sam da ćeš to reći.” U tim rečenicama nema ničeg smešnog. A ljudi su se smejali. Čemu onda služi smeh ...