Skip to main content

Posts

Riba koja hoda nestala je pre dvesta godina. Nauka i dalje ne sme da kaže da je nema.

Priroda · Drugi deo Riba koja hoda nestala je pre dvesta godina. Nauka i dalje ne sme da kaže da je nema. O tome kako se dokazuje da nečega nema, i zašto je to u moru gotovo nemoguće. Jedan zahvat mrežicom Godina je 1802. Francuz po imenu Fransoa Peron gazi po plitkoj vodi kod Tasmanije, ostrva južno od Australije. U ruci mu je mrežica na štapu, kakvu i ti imaš za lovljenje punoglavaca. Zahvati jednom i izvuče ribicu. Mala je, duga koliko šibica. Nema krljušt kakvu očekuješ, nego sitne bodljice. A ispod nje su dve peraje koje ne izgledaju kao peraja. Izgledaju kao dve male šake. Peron je stavi u teglu sa tečnošću koja čuva, i ona putuje brodom u Pariz. Tamo je i danas. To je jedina glatka riba-ruka koju je ijedan čovek ikada uhvatio. Prva i poslednja. Riba koja ne pliva nego korača Ribe-ruke ne plivaju kao ostale ribe. One sede na dnu i koračaju po pesku, oslonjene na peraja koja im služe kao ruke. Kada se uplaše, mahnu jednom i preleti nekoliko metara, pa ope...
Recent posts

Skoro nikad se ne smejemo šalama

Osećanja · Šesti deo Skoro nikad se ne smejemo šalama O tome šta se zapravo prenosi između ljudi za stolom. Sinoć ste se za večerom smejali. Svi odjednom, i ti si se smejao. Pokušaj sada da se setiš šale koja je to izazvala. Verovatno je nema. Neko je nešto rekao, neko je ustao po vodu, i smeh je krenuo. Naučnik koji je slušao tuđe razgovore Jedan naučnik je sa svojim saradnicima izašao na ulice, u tržne centre i u parkove. Nisu radili ništa osim što su slušali. Kad god bi neko u blizini prasnuo u smeh, oni bi zapisali rečenicu koja je rečena tik pre toga. Tako su skupili više od hiljadu smehova. Stani i pitaj Od deset smehova na ulici, koliko njih misliš da dolazi posle prave šale? Jedan ili dva. Ostalih osam došlo je posle sasvim običnih rečenica. „Vidimo se kasnije.” „Gde si ti bio?” „Znala sam da ćeš to reći.” U tim rečenicama nema ničeg smešnog. A ljudi su se smejali. Čemu onda služi smeh ...

Ljutnja bi prošla sama da je ostaviš na miru

Osećanja · Peti deo Ljutnja bi prošla sama da je ostaviš na miru O tome koliko osećanja zaista traju i ko ih drži u životu. Svađa je bila u podne, u dvorištu. Sad je veče. Ti ležiš u krevetu. I opet ti je vruće u licu, kao u podne. Ništa se nije ponovilo. Niko te nije ponovo gurnuo. Dvorište je prazno i zaključano. A ljutnja je tu, cela. Koliko osećanje traje Naučnici su hteli to da izmere. Tražili su od velikog broja ljudi da se sete osećanja od skoro i da zapišu koliko je trajalo. Kada je počelo, kada je prošlo. Stani i pitaj Šta misliš, koje osećanje traje najduže, a koje najkraće? Ispalo je da postoji velika razlika. Stid i gađenje prođu brzo. Često za pola sata ih više nema. Toliko traje jedan crtani film. Tuga traje najduže od svih. Ume da ostane danima. Legneš sa njom i ustaneš sa njom. Ista osoba, ista glava, a razlika je ogromna. Naučnike je zanimalo odakle to. Ko drži osećanje u životu Videli su je...

Tvoja glava dopisuje ono što nije videla

Osećanja · Četvrti deo Tvoja glava dopisuje ono što nije videla O tome kako se između guranja i ljutnje uvuče jedna priča. Hodnik posle časa. Nosiš svesku i bocu vode. Neko te udari ramenom u leđa. Sveska ti padne, papiri se rasuju. Nisi video ko je. Nisi video ni da li te je gledao. A već ti je vruće u licu. Isti udarac, dva kraja Zamisli da se okreneš i vidiš dečaka koji se smeje i beži niz hodnik sa svojim društvom. Sad zamisli da se okreneš i vidiš dečaka kako sedi na podu, jer se saplao o nečiji ranac, i skuplja svoje stvari zajedno sa tvojima. Udarac u leđa je bio potpuno isti. Jednako jak, na istom mestu. Ali u prvom slučaju si ljut, a u drugom nisi. Znači, ljutnja nije došla od udarca. Došla je od onoga što misliš da je udarac značio. Stani i pitaj Kad te neko gurne u hodniku, šta prvo pomisliš: da je namerno ili da je slučajno? Rupa koju glava mora da popuni U hodniku ti fali podatak. Ne znaš da li ...

Pobednik i gubitnik imaju isto lice

Osećanja · Treći deo Pobednik i gubitnik imaju isto lice O tome zašto ne umeš da pročitaš tuđe lice. Veliki odmor. Kraj ograde stoji dečak iz tvog razreda. Sam. Ruke prekrštene. Lice mirno, bez osmeha. Odmah si zaključio: ljut je. Bolje da mu ne prilazim. Nisi ga ništa pitao. Ne znaš šta mu se desilo pre odmora. A već si otišao na drugu stranu dvorišta. Slike sa teniskog meča Naučnici su hteli da provere koliko ljudi zaista umeju da čitaju lica. Uzeli su fotografije sa teniskih mečeva. Tenis im je bio zgodan iz dva razloga. Posle svakog poena tačno se zna ko je dobio, a ko izgubio. I igrači se u tom trenutku ne pretvaraju, jer ne misle na to kako izgledaju. Stani i pitaj Da vidiš samo lice tenisera, isečeno od ostatka slike — misliš li da bi pogodio da li je dobio ili izgubio poen? Ljudi u ogledu nisu pogađali. Kad su videli samo lice, bilo je kao da bacaju novčić. Pola puta tačno, pola puta pogrešno. Onda su im pokazal...

Tvoja kočnica je najmlađi deo tebe

Osećanja · Drugi deo Tvoja kočnica je najmlađi deo tebe O tome zašto je lakše krenuti nego stati, i šta su radila deca koja su uspela da sačekaju. Sediš na podu. Kula od kocki ti je konačno visoka do stolice. Brat prolazi pored, zakači je nogom, i kula se raspe po celoj sobi. Tvoja ruka je već krenula ka njemu. Posle, kad te pitaju zašto si ga gurnuo, kažeš: „Ne znam.” Odrasli misle da se izvlačiš. A to je zapravo tačan odgovor. Dva dela koja ne rade istom brzinom Sećaš se da telo krene pre nego što ti nađeš ime za ono što osećaš. Sad idemo korak dalje. Ne krene samo telo. Krene i ruka. U glavi imaš jedan deo koji radi veoma brzo. To je alarm. On ne postavlja pitanja. Kad vidi da neko ruši tvoju kulu, on odmah uključi reaguj . Taj deo imaju i mačka i pas i vrabac. Radi od prvog dana tvog života. Imaš i drugi deo, iza čela. On je spor. On pita: šta će biti posle ovoga? Da li ću zbog ovoga sedeti sam u sobi? Da li ću posle žaliti? T...

Tvoje telo zna pre tebe

Osećanja · Prvi deo Tvoje telo zna pre tebe O stisku u stomaku koji stigne ranije od reči kojom ćeš ga nazvati. Stojiš u redu pored table. Pred tobom su još tri deteta, a onda ideš ti — treba da izgovoriš pesmicu naglas, pred celim razredom. Niko te nije dodirnuo. Niko ti ništa nije rekao. A dlanovi su ti hladni. U stomaku imaš stisak, kao da si progutao klupko konca. Usta su ti suva i gutaš pljuvačku koje nema. Ništa se nije desilo. A ipak se nešto desilo. Šta je stiglo pre reči Tvoje oči su videle kako se red ispred tebe smanjuje. Tvoje uši su čule kako drug pre tebe počinje. Te informacije su stigle u glavu, i jedan mali deo mozga — onaj koji radi brzo i ne postavlja pitanja — uključio je prekidač koji znači spremi se . Srce je ubrzalo. Disanje je postalo pliće i kraće. Mišići u nogama su se malo zategli. Toplota je pobegla iz šaka ka velikim mišićima, pa su ti prsti hladni. Sve to se dogodilo brže nego što stigneš da izgovoriš svoje ime i p...