Skip to main content

Posts

Edison nije izmislio sijalicu

Fizika · Dvadeset sedmi deo Edison nije izmislio sijalicu Sijalica je postojala pre njega. Ono što nije postojalo bilo je sve ostalo. Uveče, u mračnoj kuhinji, uključi tostеr i gledaj u proreze. Žice unutra prvo su sive. Onda postanu tamnocrvene, jedva vidljive. Pa jarkocrvene. Pa narandžaste. Nigde nema plamena. Ništa ne gori i ništa se ne dimi. Žica svetli samo zato što je vrela. Stani i pitaj: Da bi neka stvar zasvetlela, da li mora da gori? Sve svetli, samo treba dovoljno zagrejati Ne mora. Svaka stvar na svetu počne da svetli ako je dovoljno zagreješ, bez obzira od čega je. Kovač to zna vekovima. Kad zabode šipku u žar, ona prvo postane tamnocrvena, pa crvena, pa narandžasta, pa žuta. Po boji zna koliko je vrela i kada je spremna za udarac čekićem. Nikad ne mora da je meri. Skala je uvek ista. Tamnocrveno je najhladnije od svih vrelih boja. Belo je najvrelije. Ako bi mogao da grejaš i dalje, prešlo bi u plavičasto. Nit u staroj sijal...
Recent posts

Šaka nije tvrđa od daske

Sport · Treći deo Šaka nije tvrđa od daske Trojica fizičara, kamera koja snima vrlo brzo, i jedan centimetar koji odlučuje sve. U sali je tišina. Dvoje ljudi drži drvenu dasku, svako sa svoje strane. Karatista stane ispred daske. Podigne ruku i spusti je. Daska pukne na dva dela i oba dela padnu na pod. Ljudi koji to gledaju obično pomisle jedno: ta šaka mora da je tvrda kao kamen. Nije tako. Trojica koji su to izmerili Pre mnogo godina troje ljudi je odlučilo da to proveri kako treba. Radili su na velikoj školi u Americi. Jedan je bio profesor fizike, jedan student, a treći je bio i fizičar i majstor karatea. Zvao se Ronald Meknejr i kasnije je postao astronaut. Snimali su udarce kamerom koja pravi mnogo sličica u sekundi. Onda su daske stavljali u mašinu koja pritiska, da vide koliko daska može da izdrži. Stani i pitaj Koliko misliš...

Lamin Jamal nije udario loptu u sredinu

Sport · Drugi deo Lamin Jamal nije udario loptu u sredinu Gol u Minhenu, četiri dana pre sedamnaestog rođendana, i razlog zbog kog lopta skreće u vazduhu. Minhen, poluzavršnica Evropskog prvenstva. Španija gubi od Francuske. Igra se dvadeset i prvi minut. Lopta stigne do dečaka koji stoji daleko od gola. Ispred njega su dva protivnika i golman. On povuče loptu ulevo i šutne levom nogom. Lopta krene visoko i izgleda kao da ide pored gola. Onda se u vazduhu vrati unazad, okrzne unutrašnju stranu stative i uđe. Dečak koji je imao rođendan za četiri dana Lamin Jamal je tada imao šesnaest godina i tristo šezdeset dva dana. Sedamnaesti rođendan mu je bio za četiri dana. Niko mlađi nikada nije dao gol na Evropskom prvenstvu. Stariji rekord držao je Pele, koji je na Svetskom prvenstvu 1958. dao gol sa sedamnaest godina. Šutnuo je sa oko dvadeset ...

Ronaldo ne ostaje da visi u vazduhu

Sport · Prvi deo Ronaldo ne ostaje da visi u vazduhu Jedan gol glavom, plafon tvoje sobe i razlog zbog kog nam se čini da je neko stao usred skoka. U Đenovi je decembarsko veče. Stadion je pun. Igraju Sampdorija i Juventus, a rezultat je izjednačen. Lopta dolazi sa leve strane, visoko, u luku. Ronaldo kreće u kratak trk. Odguruje se od trave. Diže se, pa se diže još malo. Glava mu stigne gore, do lopte, i lopta ode u gol. Ljudima na stadionu je izgledalo kao da je čovek stao usred vazduha i tu sačekao loptu. Koliko je to visoko Klub je posle utakmice objavio meru. Ronaldova glava je bila dva metra i pedeset šest santimetara iznad trave. Podigni pogled ka plafonu u svojoj sobi. U većini kuća plafon je otprilike toliko visok. Tu gore mu je bila glava. Od zemlje se odgurnuo sedamdeset jedan santimetar. To je visina kuhinjskog stola. Zamisli da bez ruku skočiš na sto...

Pustinjski mrav ne pamti put kući. Pamti broj koraka.

Priroda · Treći deo Pustinjski mrav ne pamti put kući. Pamti broj koraka. O mravu koji se vraća pravo do rupe u pesku, i o čekinjama kojima je to dokazano. Rupa u pesku, bez ijedne oznake U Tunisu, na severu Afrike, postoji ravnica prekrivena slanim peskom. Nema drveta. Nema kamena. Nema grma. Kuda god da pogledaš, isto je. U toj ravnici živi mrav. Rupa u koju ulazi široka je koliko vrh olovke. Pesak je u podne toliko vreo da bi ti dlan trznuo čim bi ga spustio. Baš zato mrav tada i izlazi: sve što bi htelo da ga pojede u to doba se sklonilo u hlad. Ali napolju sme da bude kratko. Ako promaši rupu i počne da luta, neće se vratiti. Put tamo je črčkarija, put nazad je lenjir Mrav izlazi sam i traži hranu — najčešće neki insekt koji nije izdržao vrelinu. Kako traži, tako i ide: levo, desno, unazad, u krug. Kada bi mu neko iscrtao putanju, dobio bi črčkariju kakvu praviš olovkom kad ti je dosadno. Onda nađe hranu, uzme je i krene nazad. I sad ono čudno. Ne vraća...

Podmornica ne tone, ona sebe otežava

Fizika · Dvadeset šesti deo Podmornica ne tone, ona sebe otežava Spolja se ne menja ni za centimetar. Sve što radi, radi sa vodom koju pušta unutra. Brod pluta i ne može drugačije. Kamen tone i ne može drugačije. Podmornica radi i jedno i drugo, kad joj se kaže, više puta u istom danu. A oblik joj se pri tom uopšte ne menja. Ista je i kad plovi na površini i kad je stotinu metara dole. Stani i pitaj: Ako se spolja ništa ne menja, šta joj je onda uopšte preostalo da menja? Podsetnik iz kade Sećaš se pravila iz priče o balonu, samo obrnuto naopako, jer sad smo u vodi umesto u vazduhu. Kad nešto uroniš, ono istisne vodu sa svog mesta. Voda gura naviše tačno onoliko snažno kolika je težina te istisnute vode. Zatim se upoređuju dva broja. Koliko predmet teži i koliko teži voda koju je isterao. Ako predmet teži manje, izbacuje ga naviše. Ako teži više, tone. Ako je tačno isto, ostaje tamo gde jeste. Podmornica je velika i široka, pa istiskuje o...

Kad nešto gori, nešto ulazi u njega

Fizika · Dvadeset peti deo Kad nešto gori, nešto ulazi u njega Sto godina se verovalo suprotno. Oborila je to vaga, i to jedna jedina merenja. Zapali sveću i pokrij je čašom, okrenutom naopako. Plamen gori još malo, pa oslabi, pa se ugasi. Uvek isto. Čaša je i dalje puna nečega, jer nije se skupila ni splasnula, ali u tom nečemu sveća više ne može da gori. Pitanje je šta se to promenilo u čaši. Stani i pitaj: Šta ti se čini, da li je u čašu nešto izašlo iz plamena, ili je plamen nešto potrošio? Objašnjenje koje je držalo sto godina Naučnici osamnaestog veka izabrali su prvi odgovor, i imali su dobre razloge. Verovali su da u svemu što gori postoji nekakva materija koja pri gorenju izlazi napolje i odlazi u vazduh. Gorenje je, po njima, bilo pražnjenje. Objašnjavalo je ovo sa čašom savršeno. Vazduh u čaši primi tu materiju, primi još, i u jednom trenutku se zasiti. Kao sunđer koji više ne upija. Kad vazduh ne može više da prima, plamen nema ku...