Skip to main content

Ljutnja bi prošla sama da je ostaviš na miru

Osećanja · Peti deo

Ljutnja bi prošla sama da je ostaviš na miru

O tome koliko osećanja zaista traju i ko ih drži u životu.

Svađa je bila u podne, u dvorištu. Sad je veče. Ti ležiš u krevetu.

I opet ti je vruće u licu, kao u podne. Ništa se nije ponovilo. Niko te nije ponovo gurnuo. Dvorište je prazno i zaključano.

A ljutnja je tu, cela.

Koliko osećanje traje

Naučnici su hteli to da izmere. Tražili su od velikog broja ljudi da se sete osećanja od skoro i da zapišu koliko je trajalo. Kada je počelo, kada je prošlo.

Stani i pitaj

Šta misliš, koje osećanje traje najduže, a koje najkraće?

Ispalo je da postoji velika razlika.

Stid i gađenje prođu brzo. Često za pola sata ih više nema. Toliko traje jedan crtani film.

Tuga traje najduže od svih. Ume da ostane danima. Legneš sa njom i ustaneš sa njom.

Ista osoba, ista glava, a razlika je ogromna. Naučnike je zanimalo odakle to.

Ko drži osećanje u životu

Videli su jednu stvar koja se stalno ponavljala. Najduže su trajala ona osećanja o kojima su ljudi najviše razmišljali. Vraćali su se na isti događaj, pa opet, pa opet.

Sećaš se da telo reaguje na alarm. Sad dodaj ovo: alarmu je svejedno da li se nešto dešava u dvorištu ili u tvojoj glavi.

Kad uveče ponovo pustiš scenu iz podneva, telo je gleda kao da je uživo. Lice ti se opet zagreje. Stomak se opet stegne.

Ljutnja od podneva je odavno prošla. Ovo je nova, tek napravljena. Ti si je napravio.

Stani i pitaj

Ako vraćanje na događaj produžava osećanje — znači li to da samo treba da ne misliš o tome?

Zabrana koja ne radi

Ne znači. To je najlepša greška u celoj priči, i lako se proverava.

Naučnici su ljudima rekli samo jednu stvar: sedite ovde i nemojte misliti na belog medveda. Ako vam se ipak javi, javite nam.

Beli medved im se javljao sve vreme. Češće nego ljudima kojima niko ništa nije zabranio.

Kad nešto teraš iz glave, moraš stalno da proveravaš da li je otišlo. A da bi proverio, moraš da pomisliš na to. Zato ostaje.

Isto je i sa svađom iz podneva. „Neću da mislim o tome” je način da misliš o tome.

Šta onda

Sećaš se dece koja su izdržala pored bombone. Nisu je pobedila snagom. Okrenula su se na drugu stranu.

Ovde je isto. Ne teraš misao. Uzmeš nešto što ti zauzme glavu: brojiš, crtaš, trčiš, slušaš nekog ko priča.

Osećanje tada nema ko da hrani. I splasne samo, kao vatra kojoj niko ne dodaje granje.

Šta nauka još ne zna

Ne zna se zašto se neki ljudi mnogo više vraćaju na iste događaje nego drugi. Vidi se da je tako, ali objašnjenja nema.

Ne zna se ni koliko dugo tuga sme da traje pre nego što postane nešto drugo, oko čega treba tražiti pomoć. Ta granica se ne meri lako.

Uradi u kuhinji

Uzmi papir, olovku i sat koji meri minute.

Prva runda: dva minuta smeš da misliš na šta hoćeš, ali ne na belog medveda. Svaki put kad ti se javi, povuci crticu na papiru.

Druga runda: dva minuta smeš da misliš baš na belog medveda koliko hoćeš. Ne crtaj ništa, samo gledaj koliko ti brzo dosadi.

Prebroj crtice iz prve runde. Njih je napravila zabrana, ne medved.

Svađa iz podneva neće otići zato što si joj naredio.

Otići će dok radiš nešto drugo, a ti ćeš primetiti tek kasnije da je nema.

Za razgovor posle čitanja

1. Koja te scena iz ovog meseca još uvek vraća, iako je davno prošla?

2. Šta tebi najbrže zauzme glavu kad hoćeš da misliš na nešto drugo?

3. Da li si primetio da neka osećanja kod tebe traju duže nego kod brata? Koja?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Zašto je nebo plavo, a na Mesecu crno

Svemir · Peti deo Zašto je nebo plavo, a na Mesecu crno O tome šta se dešava svetlosti dok putuje kroz vazduh Pogledaj bilo koju fotografiju astronauta na Mesecu. Sunce sija punom snagom. Vidi se svaki kamen, svaki trag čizme u prašini, skafander blešti kao da je pod reflektorom. A nebo iznad njih — potpuno crno. Nije noć. Usred dana je. Sunce je tamo gore i sija. A nebo je crno kao katran. Stani i pitaj Šta mi imamo ovde, a Mesec nema? Nešto što je kod nas svuda oko nas, ali ga uopšte ne vidiš. Vazduh. Ispostavilo se da naše nebo nije plavo zbog svemira. Plavo je zbog vazduha. Sunčeva svetlost nije bela Izgleda bela, ali nije. Ona je sve boje odjednom, izmešane u jedno. To i sam znaš, samo možda nisi tako razmišljao: kad posle kiše izađe sunce, na nebu se pojavi duga. Kapi vode razdvoje sunčevu svetlost na boje koje su celo vreme bile unutra — crvenu, narandžastu, žutu, zelenu, plavu, ljubičastu. Duga nije nešto što nastane. Duga je sunčeva svetlo...