Skip to main content

Zašto je nebo plavo, a na Mesecu crno

Svemir · Peti deo

Zašto je nebo plavo, a na Mesecu crno

O tome šta se dešava svetlosti dok putuje kroz vazduh


Pogledaj bilo koju fotografiju astronauta na Mesecu.

Sunce sija punom snagom. Vidi se svaki kamen, svaki trag čizme u prašini, skafander blešti kao da je pod reflektorom.

A nebo iznad njih — potpuno crno.

Nije noć. Usred dana je. Sunce je tamo gore i sija. A nebo je crno kao katran.

Stani i pitaj Šta mi imamo ovde, a Mesec nema? Nešto što je kod nas svuda oko nas, ali ga uopšte ne vidiš.

Vazduh.

Ispostavilo se da naše nebo nije plavo zbog svemira. Plavo je zbog vazduha.

Sunčeva svetlost nije bela

Izgleda bela, ali nije. Ona je sve boje odjednom, izmešane u jedno.

To i sam znaš, samo možda nisi tako razmišljao: kad posle kiše izađe sunce, na nebu se pojavi duga. Kapi vode razdvoje sunčevu svetlost na boje koje su celo vreme bile unutra — crvenu, narandžastu, žutu, zelenu, plavu, ljubičastu.

Duga nije nešto što nastane. Duga je sunčeva svetlost rasklopljena na delove.

Vazduh nije prazan

Sad zamisli sunčev zrak koji ulazi u naš vazduh.

Vazduh nam izgleda kao ništa, ali nije ništa. Pun je sitnih delića, toliko malih da ih nikakvim mikroskopom ne bi video. Ima ih neverovatno mnogo — u jednom udahu ih je više nego što ima zrna peska na svim plažama sveta.

I sunčeva svetlost, dok prolazi, stalno udara u njih.

A sad ono ključno: ne udaraju sve boje isto.

Crvena svetlost uglavnom prođe pravo, kao da ničega nema. Plava se odbija — i to mnogo. Odbije se od jednog delića, pa od drugog, pa od trećeg, i tako na sve strane po celom nebu.

Zato, kad podigneš glavu i pogledaš u bilo koji deo neba, u oko ti stigne plava svetlost koja se tu negde odbijala.

Nebo nije obojeno u plavo. Nebo je puno plave svetlosti koja se izgubila i vrti se okolo.

Stani i pitaj Ako je sva ta plava svetlost otišla u nebo — koje boje onda ostaju u zraku koji stigne pravo do nas?

Zato je zalazak sunca crven

Kad je Sunce visoko, njegova svetlost prolazi kroz tanak sloj vazduha i stigne brzo. Izgubi malo plave, ali ne mnogo — zato je Sunce u podne belo-žuto.

Ali uveče, kad Sunce padne nisko na horizont, svetlost mora da proputuje kroz mnogo, mnogo više vazduha. Ne odozgo nadole, nego ukoso, preko cele planete.

Na tom dugom putu izgubi se sva plava. Odbije se negde daleko i nikad ne stigne do tebe.

Ostane samo ono što ume da prođe kroz sve to: narandžasta i crvena.

Zato zalasci izgledaju tako. To nije posebna večernja svetlost — to je obična sunčeva svetlost kojoj je usput ukradeno plavo.

Uradi u kupatilu

Treba ti providna čaša vode, mleko i baterijska lampa sa telefona. Zamračite kupatilo.

Sipaj u vodu samo par kapi mleka i promešaj. Voda treba da ostane skoro bistra — ako je pobeli, sipaj još vode.

Prisloni lampu uz čašu s jedne strane, pa gledaj čašu sa strane. Videćeš plavičastu izmaglicu u vodi. To je tvoje nebo.

Sad gledaj pravo u lampu kroz čašu. Svetlost je narandžasta. To je tvoj zalazak sunca. Iste kapi mleka rade ono što u nebu rade delići vazduha.

A na Mesecu — ništa od svega toga

Na Mesecu nema vazduha. Nema tih sitnih delića. Nema ničega od čega bi se svetlost odbila.

Sunčev zrak jednostavno stigne do tla i tu stane. Ne šeta okolo, ne rasipa se, ne farba nebo.

Zato astronaut na Mesecu stoji na blistavo osvetljenom tlu, ispod crnog neba, usred dana. I zvezde su gore, i vide se, samo ih je teško gledati jer sve oko njega previše sija.

Nema ni zalaska sunca u bojama. Nema ni sumraka. Kad Sunce zađe, mrak dođe odjednom, kao da je neko isključio prekidač.

A senke tamo su oštre kao nožem isečene, jer nema vazduha da rasprši malo svetlosti u njih. Ono što je u senci — potpuno je crno.

Svaka planeta ima svoju boju neba

Pošto boja neba zavisi od toga kroz šta svetlost prolazi, na svakoj planeti ispadne drugačije.

Na Marsu vazduha ima vrlo malo, ali je pun crvenkaste prašine. Zato je marsovsko nebo preko dana bledo narandžasto, kao razblažen sok.

A najlepše je ovo: kad na Marsu Sunce zalazi, nebo oko njega postane plavo. Tačno obrnuto od nas.

Roveri su to i slikali. Postoje fotografije plavog marsovskog zalaska, snimljene aparatom koji su ljudi poslali na drugu planetu.


Za razgovor posle čitanja

1. Kad avion leti visoko, iznad većine vazduha — kakvo je nebo kroz prozor?

2. Zašto je more plavo? Da li iz istog razloga kao nebo, ili nekog drugog?

3. Da napraviš planetu i sam biraš boju neba — kakav bi vazduh smislio?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...