Svemir · Dvadeset šesti deo
Zvezda padalica nije zvezda. Obično je zrno peska.
O tome kako se ista stvar zove na tri načina, i šta bi bilo da padne velika
Kad noću preko neba pređe svetla crta, kažemo da je pala zvezda.
Nije zvezda. Nije ni pala.
Ta svetla crta obično je zrno peska. Ponekad i manje od zrna — sitna mrvica kakvu ne bi ni primetio da ti se nađe na dlanu.
A ipak zasija jače od svih zvezda oko sebe.
Ista stvar, tri imena
Ovo mnogi mešaju, a razlika je zapravo prosta. Sve zavisi od toga gde se ta ista mrvica nalazi.
Dok leti kroz svemir, to je kamenčić kao bilo koji drugi. Zove se meteoroid. Hladan je i taman i niko ga ne vidi.
Dok gori u našem vazduhu, to je meteor. I tu je kvaka: meteor nije stvar. Meteor je pojava — ona svetla crta koju vidiš. Kao što duga nije predmet, nego prizor.
Ako preživi i padne na zemlju, onda je meteorit. Kamen koji možeš uzeti u ruku.
Isti kamenčić, tri imena, tri mesta.
Ne gori od trenja
Skoro svi kažu: greje se od trenja o vazduh, kao kad trljaš dlanove.
To nije glavni razlog.
Kamenčić ulazi u naš vazduh strašno brzo — po nekoliko desetina kilometara u svakoj sekundi. Toliko brzo da vazduh ispred njega nema kad da se skloni.
Umesto da se razmakne, vazduh se sabija. A sabijeni vazduh se greje.
Znaš to i sam: kad brzo pumpaš gumu na biciklu, pumpa se zagreje. Nisi je trljao — samo si sabio vazduh unutra.
Ispred kamenčića se tako stvara jastuk usijanog vazduha. Toliko vrelog da kamenčić od njega izgori.
A to se dešava visoko — obično osamdesetak kilometara iznad tvoje glave. Dotle ni avioni ne dopiru.
Pada mnogo više nego što misliš
Na Zemlju svakog dana padne nekoliko desetina tona materijala iz svemira.
Svakog dana. Ne godišnje.
To je kao da se svakog jutra istovari jedan pun kamion sitne svemirske prašine, razbacan po celoj planeti.
Zato što je skoro sve to prašina, sitnija od zrna brašna.
Zatim, veći deo planete pokriva more, pa najviše toga padne u vodu.
A i ono što padne kod nas izgleda kao — običan kamenčić. Prošao bi pored njega hiljadu puta.
Ali ima jedan trik. Mnogi meteoriti u sebi imaju gvožđe. A gvožđe magnet prepoznaje.
Posle jake kiše, pokupi mulj i talog koji se skupio ispod oluka ili na ravnom delu terase. Tu se sliva prašina sa velike površine krova.
Ostavi ga da se osuši na suncu, pa ga sipaj u plastičnu kesu.
Uvij magnet u komad papira i provlači ga kroz taj talog, polako, nekoliko minuta.
Kad izvadiš papir sa magneta, ono što ostane su sitna crna zrnca. Većina je sa Zemlje — od kočnica automobila, dimnjaka, alata. Ali među njima se, kod strpljivih, nađe i poneko okruglo, sjajno zrno koje je nekad letelo kroz svemir.
A šta ako padne veliki
Jednom se to već desilo, i to znamo prilično dobro.
Pre šezdeset šest miliona godina u Zemlju je udario komad stene širok desetak kilometara — otprilike kao jedna planina.
Sam udarac nije bio ono najgore. Najgore je bila prašina.
Toliko prašine se podiglo u vazduh da je godinama zaklanjala Sunce. Postalo je hladno i mračno. Biljke nisu mogle da rastu bez svetlosti, pa je nestalo hrane.
Tako su nestali dinosaurusi — ne od udarca, nego od zime i mraka koji su usledili.
Preživele su uglavnom sitne životinje kojima je trebalo malo hrane i koje su mogle da se sakriju pod zemlju. Među njima i mali sisari — naši veoma daleki preci.
Jedan manji je pao i u naše vreme
Godine 2013, iznad jednog ruskog grada, u vazduhu je eksplodirao kamen širok dvadesetak metara.
Bio je jutro, ljudi su išli na posao, i kamere u automobilima su ga snimile. Zasijao je jače od Sunca.
Od udarnog talasa su se u gradu polupali prozori. Niko ga nije video da dolazi — stigao je sa strane Sunca, gde teleskopi ne mogu da gledaju.
To je bio poziv na buđenje.
Zato sada gledamo, i umemo da gurnemo
Danas nekoliko teleskopa svake noći pretražuje nebo i beleži svaki krupniji kamen koji prolazi blizu nas.
Od onih zaista velikih, koji bi mogli da naprave pravu štetu, pronađena je već skoro svaka. I nijedna od njih ne ide ka nama.
A 2022. godine urađeno je nešto što zvuči kao film.
Poslata je letelica da namerno udari u jedan mali asteroid. Ne da ga razbije — nego da ga malo gurne u stranu, da se vidi može li se to uopšte.
Moglo je. Asteroid je promenio putanju.
Bio je to prvi put u istoriji da su ljudi pomerili nešto na nebu.
Dinosaurusi nisu imali teleskope. Nisu mogli ni da vide šta dolazi, a kamoli da urade nešto povodom toga.
Mi možemo oboje.
1. Zašto je bolje gurnuti asteroid nego ga razbiti?
2. Kad zvezda padalica pređe nebo, šta se zapravo dešava tamo gore?
3. Da nađeš kamen u dvorištu i posumnjaš da je iz svemira, kako bi proverio?
Comments
Post a Comment