Točak nije bio teški deo
Uzmi punu torbu i vuci je preko dvorišta. Ruka te zapinje, torba struže po betonu, moraš da se upreš celim telom i staneš na svakih nekoliko koraka.
Sad je stavi na kolica za pijacu i gurni jednim prstom. Krene.
Torba je ista. Beton je isti. Ti si isti. Promenilo se samo to što između torbe i tla više nema struganja.
Šta zapravo radi donji deo točka
Kad nešto vučeš po podu, svaki delić donje strane trlja se o beton celim putem. Cela ta razdaljina je jedno dugo struganje.
Točak radi drugačije, i to na način koji je čudan dok ga ne uhvatiš.
Zalepi komadić trake na gumu bicikla i gurni bicikl polako. Gledaj tu traku. Ona siđe do zemlje, spusti se na beton, kratko stoji na njemu, pa se podigne uvis dok se točak dalje okreće.
Nije strugala. Nije se vukla. Samo je kročila na tlo, kao stopalo, i digla se.
Trenje nije nestalo, preselilo se
Ima ga, samo nije više tamo gde si ga tražio.
Točak se okreće oko šipke koja mu prolazi kroz sredinu. Ta šipka se zove osovina. Dok se točak vrti, njegova rupa neprestano klizi po toj šipci. Eto ga struganje.
Ali pogledaj koliko je ta rupa mala u poređenju sa celim točkom. Dok točak jednom obiđe ceo krug i pređe ceo korak po zemlji, unutrašnjost rupe je oklizila samo jedan sićušan krug oko šipke. Struganje je i dalje tu, ali se odvija na mnogo kraćem putu.
I još nešto. Rupa i šipka su na jednom, malom, skrivenom mestu. Tu možeš da naspeš mast. Ne možeš da namažeš celo dvorište.
Točak, dakle, ne ukida trenje. On ga skuplja sa celog puta i strpa ga u jednu malu tačku koju možeš da podmažeš.
Zašto je ovo bilo tako teško
Okruglu ploču je lako napraviti. Preseci deblo popreko i dobio si disk. To su ljudi umeli odavno.
Problem počinje kad hoćeš da ga staviš na osovinu.
Rupa mora da bude tačno u sredini. Ako je makar malo pomerena, točak se klati gore-dole na svakom obrtaju i kola poskakuju.
Šipka mora da bude glatka i pravilno okrugla celom dužinom, ne kvrgava kao grana.
A najgore od svega, rupa mora da bude taman. Ako je preširoka, točak se ljulja i spada. Ako je pretesna, uopšte se ne okreće, pa si dobio sanduk sa okruglim daskama sa strane.
Sve to je moralo da bude urađeno dletom i ručnim alatom, u drvetu koje se cepa uzduž vlakana. I moralo je da izdrži težinu punih kola, po neravnom putu, ne pucajući baš na najtanjem mestu, u sredini, gde je rupa.
Došao je kasno
Zbog toga se dešava nešto što deluje naopako.
Ljudi su sejali žito, tkali tkanine, pekli grnčariju i plovili čamcima hiljadama godina pre nego što je iko napravio kola sa točkovima. Najstariji tragovi točka koji imamo stari su oko pet i po hiljada godina. Zemljoradnja je starija bar dvostruko.
Točak nam danas izgleda kao prva stvar koje bi se čovek dosetio. Ispao je jedan od poslednjih.
A ko ga je smislio, i gde tačno, to ne znamo. Znamo samo da se u nekoliko udaljenih krajeva sveta trag pojavljuje otprilike u isto doba, pa se naučnici i danas spore da li je krenuo sa jednog mesta i proširio se, ili se pojavio na više strana odvojeno.
Stavi debelu knjigu na sto i gurni je jednim prstom. Zapamti koliko si morao da se upreš.
Sad poređaj četiri okrugle olovke ili flomastera na sto, paralelno, i spusti knjigu preko njih. Gurni ponovo istim prstom. Knjiga klizne skoro sama.
Nastavi da guraš do kraja stola. Olovke ispadaju iza knjige i moraš stalno da ih vadiš i vraćaš napred. To je tačno onaj problem koji osovina rešava, a valjci ne.
Kad sledeći put čuješ da je neko izmislio točak, znaj da je pravi posao bila rupa.
Gde sve u kući postoji nešto što se okreće oko šipke kroz sredinu?
Zašto točkovi ne bi mnogo pomogli nekome ko živi u močvari ili u planini bez puteva?
Šta ti danas izgleda kao nešto što je oduvek postojalo, a verovatno je neko morao da smisli?
Comments
Post a Comment