Skip to main content

Točak nije bio teški deo

Fizika · Šesti deo

Točak nije bio teški deo

Okrugla ploča je lak zadatak. Ono što je ljudima trebalo hiljadama godina krije se u rupi na sredini.

Uzmi punu torbu i vuci je preko dvorišta. Ruka te zapinje, torba struže po betonu, moraš da se upreš celim telom i staneš na svakih nekoliko koraka.

Sad je stavi na kolica za pijacu i gurni jednim prstom. Krene.

Torba je ista. Beton je isti. Ti si isti. Promenilo se samo to što između torbe i tla više nema struganja.

Šta zapravo radi donji deo točka

Kad nešto vučeš po podu, svaki delić donje strane trlja se o beton celim putem. Cela ta razdaljina je jedno dugo struganje.

Točak radi drugačije, i to na način koji je čudan dok ga ne uhvatiš.

Zalepi komadić trake na gumu bicikla i gurni bicikl polako. Gledaj tu traku. Ona siđe do zemlje, spusti se na beton, kratko stoji na njemu, pa se podigne uvis dok se točak dalje okreće.

Nije strugala. Nije se vukla. Samo je kročila na tlo, kao stopalo, i digla se.

Stani i pitaj: Ako se donji deo točka ne trlja o zemlju, znači li to da kod točka nigde nema trenja?

Trenje nije nestalo, preselilo se

Ima ga, samo nije više tamo gde si ga tražio.

Točak se okreće oko šipke koja mu prolazi kroz sredinu. Ta šipka se zove osovina. Dok se točak vrti, njegova rupa neprestano klizi po toj šipci. Eto ga struganje.

Ali pogledaj koliko je ta rupa mala u poređenju sa celim točkom. Dok točak jednom obiđe ceo krug i pređe ceo korak po zemlji, unutrašnjost rupe je oklizila samo jedan sićušan krug oko šipke. Struganje je i dalje tu, ali se odvija na mnogo kraćem putu.

I još nešto. Rupa i šipka su na jednom, malom, skrivenom mestu. Tu možeš da naspeš mast. Ne možeš da namažeš celo dvorište.

Točak, dakle, ne ukida trenje. On ga skuplja sa celog puta i strpa ga u jednu malu tačku koju možeš da podmažeš.

Zašto je ovo bilo tako teško

Okruglu ploču je lako napraviti. Preseci deblo popreko i dobio si disk. To su ljudi umeli odavno.

Problem počinje kad hoćeš da ga staviš na osovinu.

Rupa mora da bude tačno u sredini. Ako je makar malo pomerena, točak se klati gore-dole na svakom obrtaju i kola poskakuju.

Šipka mora da bude glatka i pravilno okrugla celom dužinom, ne kvrgava kao grana.

A najgore od svega, rupa mora da bude taman. Ako je preširoka, točak se ljulja i spada. Ako je pretesna, uopšte se ne okreće, pa si dobio sanduk sa okruglim daskama sa strane.

Stani i pitaj: Ako bi sam pravio kola od drveta, šta bi ti bilo lakše da napraviš savršeno okruglo, disk ili šipku?

Sve to je moralo da bude urađeno dletom i ručnim alatom, u drvetu koje se cepa uzduž vlakana. I moralo je da izdrži težinu punih kola, po neravnom putu, ne pucajući baš na najtanjem mestu, u sredini, gde je rupa.

Došao je kasno

Zbog toga se dešava nešto što deluje naopako.

Ljudi su sejali žito, tkali tkanine, pekli grnčariju i plovili čamcima hiljadama godina pre nego što je iko napravio kola sa točkovima. Najstariji tragovi točka koji imamo stari su oko pet i po hiljada godina. Zemljoradnja je starija bar dvostruko.

Točak nam danas izgleda kao prva stvar koje bi se čovek dosetio. Ispao je jedan od poslednjih.

A ko ga je smislio, i gde tačno, to ne znamo. Znamo samo da se u nekoliko udaljenih krajeva sveta trag pojavljuje otprilike u isto doba, pa se naučnici i danas spore da li je krenuo sa jednog mesta i proširio se, ili se pojavio na više strana odvojeno.

Uradi u kuhinji

Stavi debelu knjigu na sto i gurni je jednim prstom. Zapamti koliko si morao da se upreš.

Sad poređaj četiri okrugle olovke ili flomastera na sto, paralelno, i spusti knjigu preko njih. Gurni ponovo istim prstom. Knjiga klizne skoro sama.

Nastavi da guraš do kraja stola. Olovke ispadaju iza knjige i moraš stalno da ih vadiš i vraćaš napred. To je tačno onaj problem koji osovina rešava, a valjci ne.

Kad sledeći put čuješ da je neko izmislio točak, znaj da je pravi posao bila rupa.

Za razgovor posle čitanja

Gde sve u kući postoji nešto što se okreće oko šipke kroz sredinu?

Zašto točkovi ne bi mnogo pomogli nekome ko živi u močvari ili u planini bez puteva?

Šta ti danas izgleda kao nešto što je oduvek postojalo, a verovatno je neko morao da smisli?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Ne možeš da ustaneš sa stolice a da ne nagneš glavu

Fizika · Prvi deo Ne možeš da ustaneš sa stolice a da ne nagneš glavu O jednoj tački koja se krije negde u tebi, seli se kad se ti pomeriš, i odlučuje da li stojiš ili padaš. Sedi na stolicu. Bilo koju, samo da ima ravno sedište. Nasloni leđa. Spusti stopala na pod, ispred sebe. Prekrsti ruke na grudima. Sad ustani. Ustao si. Ali nisi ustao onako kako misliš. Pre nego što su noge išta uradile, glava ti je krenula napred. Ramena su je pratila. Tek posle toga su se kolena ispravila. Sedi ponovo i uradi to sasvim polako. Gledaj šta ti prvo krene. Prst koji je jači od tebe Pozovi nekoga da ti pomogne. Neka ti stavi jedan prst na sredinu čela. Samo jedan prst, i neka ne gura jako — otprilike koliko pritisneš prekidač za svetlo. Sad ustani. Ne možeš. Stani i pitaj Da li je taj prst zaista jači od tvojih nogu? Šta on to drži? Ne drži ništa. Prst ne može da zadrži ni tvoju glavu, a kamoli tebe celog. On radi nešto...