Svemir · Devetnaesti deo
Sunce svake sekunde gubi milione tona sebe. I tako će još pet milijardi godina.
O tome kako Sunce radi, i šta ga čeka na kraju
Sunce nije vatra.
Zvuči čudno, jer greje i sija baš kao vatra. Ali vatra u kaminu radi tako što nešto sagoreva — drvo se spaja sa vazduhom i pretvara u dim i pepeo. Da je Sunce takva vatra, potrošilo bi svo svoje gorivo za nekoliko hiljada godina, kao veliko drvo koje sagoreva.
Sunce sija već četiri i po milijarde godina.
Znači, unutra se dešava nešto sasvim drugo.
Duboko u sredini, atomi se lepe jedan za drugi
Sećaš se da je sve napravljeno od sitnih delića koji se zovu atomi? Sunce je uglavnom napravljeno od najlakšeg i najjednostavnijeg — vodonika.
U samoj sredini Sunca vlada pritisak koji je teško i zamisliti — kao da imaš na leđima celu planinu, samo mnogo, mnogo puta gore. I temperatura od petnaest miliona stepeni.
Pod tim pritiskom, atomi vodonika se sudaraju tako silovito da se slepe jedan uz drugi i naprave nešto novo — helijum.
A svaki put kad se to desi, oslobodi se sitna kap energije.
Sitna, ali dešava se toliko puta u sekundi, na toliko mesta odjednom, da iz svega toga nastaje sva svetlost i sva toplota koja stiže do tebe.
Isti helijum, ista fabrika
Baš taj helijum. Sunce ga pravi ovog trenutka, duboko u svojoj sredini, brzinom koju je teško i zamisliti.
Svake sekunde Sunce pretvori oko šesto miliona tona vodonika u helijum. A pri tom, svake sekunde, oko četiri miliona tona Sunca jednostavno — nestane. Pretvori se u svetlost i odleti u svemir.
Zvuči kao katastrofa. Nije. Sunce je toliko ogromno da bi mu, i pored tog gubljenja svake sekunde, trebalo skoro sto hiljada godina da izgubi samo jedan jedini deo od milion svoje težine.
Sunce je fabrika koja radi bez prestanka, i to još otkad ne postoji ni Zemlja, ni Mesec, ni ijedna planeta koju znaš.
Ali fabrika ima ograničeno gorivo
Sav taj vodonik jednog dana će presušiti. Ne uskoro — za oko pet milijardi godina. Toliko dugo da je teško i pojmiti: to je koliko je Sunce staro sada, samo još jednom toliko unapred.
Ali dešavaće se, sporo, i to je poznato.
Kad vodonika u sredini ponestane, Sunce se neće ugasiti odjednom. Desiće se nešto neočekivano: napuhaće se.
Spoljni slojevi će se raširiti i ohladiti, i Sunce će postati ogromna, nabubrena crvena zvezda — toliko velika da će progutati Merkur, pa Veneru.
A šta je sa Zemljom? To se tačno ne zna. Možda je proguta i ona. Možda samo bude toliko blizu da na njoj ne ostane ništa živo, pošto Sunce postaje toliko veliko da bi ispunilo skoro celo nebo iznad glave.
Neće. I to je česta zabluda
Mnogi misle da svaka zvezda na kraju postane crna rupa. Nije tako.
Da bi zvezda postala crna rupa, mora biti ogromno teška — mnogo teža od Sunca. Samo tada je pritisak kad se sruši dovoljno jak da probije i ono odbijanje koje drži atome razdvojene.
Sunce nije ni približno tako teško.
Kad naša zvezda konačno ostane bez goriva, spoljni slojevi će se rastočiti u prostor i napraviti oblak gasa koji sija u bojama, oblikom nalik cvetu ili prstenu. Takve oblake su ljudi već fotografisali oko drugih zvezda — divno je to za pogledati, iako to znači kraj.
A ono što ostane u sredini biće malo, vrelo i gusto zrno — veličine otprilike kao Zemlja, ali sa težinom skoro celog Sunca u sebi. To se zove beli patuljak.
Neće više praviti nikakvu energiju. Samo će polako, tokom bilijardu godina, hladiti se i gasiti — kao žar koji ostane u kaminu dugo pošto je vatra ugašena, samo mnogo, mnogo sporije.
Treba ti balon. Naduvaj ga malo, samo toliko da bude čvrst, ali ne do kraja.
To je Sunce sada — u ravnoteži. Vazduh iznutra gura napolje, a guma ga steže iznutra. Baš kao što energija iz Sunčeve sredine gura napolje, a sopstvena težina ga steže unutra.
Sad polako ispuštaj vazduh, malo po malo, i gledaj kako se balon skuplja i mreška.
Kad ponestane vazduha koji gura napolje, ono što ostaje je samo mala, zgužvana guma. To je beli patuljak — sve što će jednog dana ostati od naše zvezde, pošto potroši gorivo koje je sad drži naduvanu.
Pet milijardi godina je jako dugo
Toliko dugo da nema smisla brinuti se zbog toga.
Zemlja je stara četiri i po milijarde godina. Znači, Suncu je ostalo otprilike još jednom toliko koliko je već proživelo.
Za to vreme će se roditi i izumreti bezbroj vrsta životinja, kopna će se pomeriti i promeniti oblik, možda će ljudi odavno biti negde sasvim drugde.
Sunce koje sad greje tvoje dvorište isto je Sunce koje je grejalo prve dinosauruse, i prve ribe, i prve sitne žive ćelije u okeanu, pre nego što je bilo šta od toga uopšte postojalo.
A greje na potpuno isti način na koji je grejalo i tada. Ista fabrika, isti vodonik, ista svetlost koja stiže do tebe za osam minuta.
1. Da znaš tačno kad će se nešto desiti za pet milijardi godina, da li bi te to uopšte brinulo?
2. Zašto zvezde koje su mnogo teže od Sunca imaju drugačiju sudbinu od njega?
3. Šta bi voleo da još postoji na Zemlji za milijardu godina?
Comments
Post a Comment