Svemir · Dvadeseti deo
Saturnovi prstenovi su mlađi od dinosaurusa. I nestaće.
O tome od čega su napravljeni prstenovi, i zašto nisu tu zauvek
Uzmi dvogled, izađi napolje jedne vedre večeri i uperi ga u onu sjajnu tačku koja ne trepće kao zvezde oko nje.
Videćeš planetu sa ušima.
To je otprilike ono što je i prvi čovek koji je pogledao kroz teleskop pomislio. Galilej je 1610. godine uperio svoju spravu u Saturn i video nešto što ga je zbunilo — kao da planeta ima dve male ručke sa strane.
Njegov teleskop nije bio dovoljno jak da pokaže šta je to zaista. Prošlo je pedesetak godina dok neko nije napravio bolju spravu i shvatio istinu.
Saturn nosi prsten. Pravi, ravan, tanak prsten, koji ga obavija svuda unaokolo, a da ga nigde ne dodiruje.
Od čega je taj prsten napravljen
Ovde dolazi prvo iznenađenje. Prsten nije čvrsta ploča, kao točak ili obruč. Nije ni izmaglica, ni gas.
Prsten je napravljen od leda. Sitnih, ledenih komadića — nekih malih kao zrno peska, nekih velikih kao kuća, poneki i veći od zgrade. Svaki taj komad kruži oko Saturna sasvim sam, po svojoj putanji, i nikad se ne slepi sa susedima.
Komada ima toliko mnogo da izdaleka izgledaju kao jedna glatka celina. Isto se dešava i sa belom trakom na nebu — dok Galilej u nju nije uperio teleskop, i ona je izgledala kao magla.
Kad bi sav taj led skupio na jedno mesto, ne bi dobio ni jednu celu planetu. Dobio bi loptu leda širine oko sto kilometara — otprilike kao jedan naš grad, samo u obliku kugle.
Tanji nego što izgleda
Prstenovi su široki — kad bi ih razvukao od Zemlje, prekrili bi razdaljinu veću od one do Meseca, i to nekoliko puta.
A opet, debljina im je smešno mala. Da napraviš maketu Saturna veličine fudbalskog stadiona, prsten oko njega bio bi tanji od lista papira.
Zato, kad Saturn dva puta u toku svoje duge godine okrene prsten tačno ka nama, ivicom, prsten na trenutak — nestane. Toliko je tanak da ga ni najbolji teleskopi ne mogu uhvatiti iz tog ugla.
Ogromna planeta odjednom izgleda gola, kao da joj je neko oduzeo ono po čemu je prepoznatljiva.
Odakle su uopšte došli
Dugo se mislilo da su prstenovi tu otkad je i sam Saturn nastao — ostatak onog istog oblaka prašine iz kojeg se rodio ceo Sunčev sistem.
Novija merenja pokazuju nešto sasvim drugo, i mnogo iznenađujuće.
Prstenovi su, po svemu sudeći, mladi. Ne četiri i po milijarde godina stari kao planeta oko koje kruže, nego negde između sto i nekoliko stotina miliona godina.
To zvuči kao mnogo. Ali u poređenju sa starošću Saturna, to je kao da je planeta stara osamdeset godina, a prsten dobila prošle nedelje.
Kad su prstenovi nastali, na Zemlji su hodali dinosaurusi.
Verovatno je nešto razneto
Najverovatnije objašnjenje: neki od Saturnovih meseca, napravljen uglavnom od leda, prišao je preblizu planeti.
Sećaš se kako velike planete razvlače i greju svoje ledene mesece dok kruže oko njih? To razvlačenje postaje sve jače što mesec bliže priđe planeti. U jednom trenutku postane toliko snažno da mesec rastrgne.
Razneti komadi leda nisu pali na Saturn niti odleteli u svemir. Ostali su da kruže oko njega, u ravni, i vremenom se poređali u ono što danas vidimo kroz dvogled.
Prsten je, drugim rečima, ostatak jednog meseca koji više ne postoji.
Treba ti tanjir, malo brašna ili šećera, i narandža ili veća lopta u sredini.
Stavi loptu nasred tanjira. To je Saturn.
Uzmi prstohvat brašna između prstiju i pusti ga da polako pada oko lopte, u krug, malo po malo, kružeći rukom.
Videćeš kako se sitne mrvice slažu u tanak, nepravilan prsten oko lopte, umesto da padnu na gomilu. Isto to rade i ledeni komadi oko Saturna — samo što ih na okupu ne drži tanjir, nego Saturnovo sopstveno privlačenje.
A sad ono najtužnije
Prstenovi se tope.
Ne od toplote — daleko su od Sunca i tamo je ledeno. Tope se zato što Saturn polako uvlači sopstveni led u sebe. Sitni komadići budu privučeni ka planeti i padnu u njen vazduh, kao vrlo fina ledena kiša koja pada bez prestanka.
Naučnici su izmerili koliko leda tako pada. Ispalo je da bi tom količinom Saturn mogao da napuni jedan olimpijski bazen na svakih pola sata.
Zvuči sporo. I jeste sporo. Ali ako se nastavi ovim tempom, računica pokazuje ovo: za otprilike sto miliona godina od prstenova bi ostalo jako malo.
Mi smo, ispada, upali u pravo vreme da ih vidimo. Baš kao i sa potpunim pomračenjima Sunca kod nas.
Milijardama godina Saturn je bio gola planeta. Kratko vreme, geološki gledano, nosiće prsten. A onda će opet biti gola planeta, i niko se neće setiti da je ikad izgledala drugačije.
Osim ako neko, negde, ne bude sačuvao fotografiju.
1. Da si živeo pre dvesta miliona godina, na Saturnu ne bi video prsten. Šta te to uči o tome koliko svemir izgleda „uvek isto"?
2. Da znaš da će nešto lepo nestati za sto miliona godina, da li bi te to manje zanimalo danas?
3. Da mesec razoren pre prstenova ima ime u tvojoj mašti, kako bi ga nazvao?
Comments
Post a Comment