Skip to main content

Prvi čovek u svemiru nije imao dugme da sleti nazad

Svemir · Trideset drugi deo

Prvi čovek u svemiru nije imao dugme da sleti nazad.

O sto osam minuta koje niko pre toga nije proživeo


Dvanaestog aprila 1961. godine, jedan dvadesetsedmogodišnjak ušao je u kabinu na vrhu rakete.

Zvao se Jurij Gagarin. Pre tog jutra, nijedno ljudsko biće nikad nije napustilo Zemlju.

Sputnjik je poleteo pre tri i po godine. Bio je to metal koji peva. Sad je trebalo da gore ode i čovek.

A niko na svetu nije znao šta se čoveku dešava tamo gore.

Bojali su se nečega što danas zvuči čudno

Niko pre toga nije bio bestežinski stanju, pa lekari nisu znali sa sigurnošću kako će čovek tamo da reaguje.

Zato su inženjeri, iz opreza, sve najvažnije korake leta poverili automatskom sistemu koji je letelicom upravljao sa Zemlje. Gagarinov zadatak je bio da posmatra, meri i javlja kako se oseća — dragocene podatke koje niko pre njega nije mogao da da.

Ipak, pripremili su ga i za slučaj da nešto pođe po zlu. U kabini je stajala zapečaćena koverta sa šifrom za ručno upravljanje, da je on sam, po potrebi, može otvoriti i preuzeti kontrolu.

To nije bila sumnja u njega. Bila je to pažnja ljudi koji su prvi put slali čoveka tamo gde niko nikad nije bio, i koji su hteli da mu ostave svaku moguću šansu.

Stani i pitaj Kako bi se ti osećao da znaš da čak ni oni koji te šalju gore nisu sigurni šta će ti se desiti?

Poleteo je sam, u kugli

Kabina u kojoj je sedeo bila je gotovo savršeno okrugla, kao velika metalna lopta.

Bila je toliko tesna da su mu kolena skoro dodirivala bradu.

Raketa je zatutnjala, zadrhtala, i onda ga podigla uvis.

Rekao je jednu jedinu reč, veselo, kao da kreće na vožnju tobogana:

„Krenuli smo!"

Za nekoliko minuta bio je iznad vazduha koji diše cela planeta.

Prvi put je neko video ovo

Kroz mali prozor gledao je nešto što do tada nijedno ljudsko oko nije videlo uživo.

Zemlju, celu, okruglu, plavu, kako polako prolazi ispod njega.

Video je ivicu planete — tanku plavu liniju vazduha koja je delila tlo od crnog svemira. Video je oblake odozgo, nešto što niko dotad nije video sopstvenim očima.

Kasnije je rekao da je Zemlja odande izgledala neverovatno lepo, obavijena tim tankim plavim ogrtačem.

Ceo let, tamo i nazad, trajao je sto osam minuta.

Manje od dva sata da postane prvi čovek koji je video svoju planetu izdaleka.

Stani i pitaj Sećaš se fotografije Zemlje kao sitne tačke, koju je poslao Vojadžer? Šta misliš, da li je Gagarin video nešto slično, ili sasvim drugačije?

Povratak nije bio nimalo lep

Kabina se, kao velika ognjena kugla, survala kroz vazduh nazad ka tlu.

Spolja je gorela od vrućine. Ista ta vrućina nastaje kad nešto uleti u vazduh ogromnom brzinom — isto ono što se dešava sitnom kamenčiću kad postane zvezda padalica. Samo je sad to bila velika metalna kugla, sa čovekom unutra.

Na određenoj visini otvorio se padobran.

Poslednji deo povratka bio je posebno smišljen. Na određenoj visini, Gagarin je izbačen iz kabine i spustio se sam, svojim padobranom, dok je kabina sletala odvojeno, sopstvenim, sporijim putem.

Takav sistem povratka bio je deo plana od samog početka, pažljivo testiran unapred, da bi sletanje bilo što sigurnije.

Sleteo je na njivu, nedaleko od jedne seljanke i njene unučice koje su sadile krompir.

Ugledale su čoveka u čudnom narandžastom odelu i velikoj kacigi kako se spušta sa neba na padobranu.

Uplašile su se i krenule da beže.

A on je skinuo kacigu i nasmešio se. Rekao im je da se ne plaše — da je i on čovek, kao i one, samo što se upravo vratio iz svemira.

Zamisli ovu scenu

Radiš nešto sasvim obično u dvorištu — čupaš korov, kopaš, sadiš.

Podigneš pogled i vidiš čoveka u čudnom odelu kako se spušta sa neba na padobranu, tačno kod tebe.

On skine kacigu i kaže ti da se upravo vratio iz svemira — prvi čovek koji je to ikad uradio.

Šta bi mu prvo rekao? Šta bi ga pitao? Baš to se desilo onoj seljanki i njenoj unuci, jednog sasvim običnog aprilskog jutra.

Posle njega

Gagarin se posle toga nikad više nije vratio u svemir.

Postao je previše dragocen da bi se ponovo rizikovalo, pa je proveo ostatak života obučavajući druge i putujući po svetu kao slavan gost.

Poginuo je nekoliko godina kasnije, u nesreći sa avionom tokom obične vežbe letenja, ne u svemiru.

Imao je samo trideset četiri godine.

A i danas, svakog dvanaestog aprila, ljudi po celom svetu slave taj dan. Dan kad je čovek prvi put napustio svoju planetu i vratio se da o njoj priča.

Osam godina kasnije, dvojica drugih ljudi stali su na Mesec.

Ali prvi korak, onaj najteži, napravio je on. Sam, u maloj metalnoj kugli, poveren pažljivo smišljenom planu ljudi koji su ga slali u nepoznato.


Za razgovor posle čitanja

1. Zašto misliš da mu nisu dali da sam upravlja letelicom?

2. Šta bi ti rekao ljudima kad bi se prvi vratio sa nekog mesta gde niko nikad nije bio?

3. Da li bi ti pristao da budeš prvi, znajući da niko ne zna šta će ti se tačno desiti?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Ne možeš da ustaneš sa stolice a da ne nagneš glavu

Fizika · Prvi deo Ne možeš da ustaneš sa stolice a da ne nagneš glavu O jednoj tački koja se krije negde u tebi, seli se kad se ti pomeriš, i odlučuje da li stojiš ili padaš. Sedi na stolicu. Bilo koju, samo da ima ravno sedište. Nasloni leđa. Spusti stopala na pod, ispred sebe. Prekrsti ruke na grudima. Sad ustani. Ustao si. Ali nisi ustao onako kako misliš. Pre nego što su noge išta uradile, glava ti je krenula napred. Ramena su je pratila. Tek posle toga su se kolena ispravila. Sedi ponovo i uradi to sasvim polako. Gledaj šta ti prvo krene. Prst koji je jači od tebe Pozovi nekoga da ti pomogne. Neka ti stavi jedan prst na sredinu čela. Samo jedan prst, i neka ne gura jako — otprilike koliko pritisneš prekidač za svetlo. Sad ustani. Ne možeš. Stani i pitaj Da li je taj prst zaista jači od tvojih nogu? Šta on to drži? Ne drži ništa. Prst ne može da zadrži ni tvoju glavu, a kamoli tebe celog. On radi nešto...