Svemir · Trideset drugi deo
Prvi čovek u svemiru nije imao dugme da sleti nazad.
O sto osam minuta koje niko pre toga nije proživeo
Dvanaestog aprila 1961. godine, jedan dvadesetsedmogodišnjak ušao je u kabinu na vrhu rakete.
Zvao se Jurij Gagarin. Pre tog jutra, nijedno ljudsko biće nikad nije napustilo Zemlju.
Sputnjik je poleteo pre tri i po godine. Bio je to metal koji peva. Sad je trebalo da gore ode i čovek.
A niko na svetu nije znao šta se čoveku dešava tamo gore.
Bojali su se nečega što danas zvuči čudno
Niko pre toga nije bio bestežinski stanju, pa lekari nisu znali sa sigurnošću kako će čovek tamo da reaguje.
Zato su inženjeri, iz opreza, sve najvažnije korake leta poverili automatskom sistemu koji je letelicom upravljao sa Zemlje. Gagarinov zadatak je bio da posmatra, meri i javlja kako se oseća — dragocene podatke koje niko pre njega nije mogao da da.
Ipak, pripremili su ga i za slučaj da nešto pođe po zlu. U kabini je stajala zapečaćena koverta sa šifrom za ručno upravljanje, da je on sam, po potrebi, može otvoriti i preuzeti kontrolu.
To nije bila sumnja u njega. Bila je to pažnja ljudi koji su prvi put slali čoveka tamo gde niko nikad nije bio, i koji su hteli da mu ostave svaku moguću šansu.
Poleteo je sam, u kugli
Kabina u kojoj je sedeo bila je gotovo savršeno okrugla, kao velika metalna lopta.
Bila je toliko tesna da su mu kolena skoro dodirivala bradu.
Raketa je zatutnjala, zadrhtala, i onda ga podigla uvis.
Rekao je jednu jedinu reč, veselo, kao da kreće na vožnju tobogana:
„Krenuli smo!"
Za nekoliko minuta bio je iznad vazduha koji diše cela planeta.
Prvi put je neko video ovo
Kroz mali prozor gledao je nešto što do tada nijedno ljudsko oko nije videlo uživo.
Zemlju, celu, okruglu, plavu, kako polako prolazi ispod njega.
Video je ivicu planete — tanku plavu liniju vazduha koja je delila tlo od crnog svemira. Video je oblake odozgo, nešto što niko dotad nije video sopstvenim očima.
Kasnije je rekao da je Zemlja odande izgledala neverovatno lepo, obavijena tim tankim plavim ogrtačem.
Ceo let, tamo i nazad, trajao je sto osam minuta.
Manje od dva sata da postane prvi čovek koji je video svoju planetu izdaleka.
Povratak nije bio nimalo lep
Kabina se, kao velika ognjena kugla, survala kroz vazduh nazad ka tlu.
Spolja je gorela od vrućine. Ista ta vrućina nastaje kad nešto uleti u vazduh ogromnom brzinom — isto ono što se dešava sitnom kamenčiću kad postane zvezda padalica. Samo je sad to bila velika metalna kugla, sa čovekom unutra.
Na određenoj visini otvorio se padobran.
Poslednji deo povratka bio je posebno smišljen. Na određenoj visini, Gagarin je izbačen iz kabine i spustio se sam, svojim padobranom, dok je kabina sletala odvojeno, sopstvenim, sporijim putem.
Takav sistem povratka bio je deo plana od samog početka, pažljivo testiran unapred, da bi sletanje bilo što sigurnije.
Sleteo je na njivu, nedaleko od jedne seljanke i njene unučice koje su sadile krompir.
Ugledale su čoveka u čudnom narandžastom odelu i velikoj kacigi kako se spušta sa neba na padobranu.
Uplašile su se i krenule da beže.
A on je skinuo kacigu i nasmešio se. Rekao im je da se ne plaše — da je i on čovek, kao i one, samo što se upravo vratio iz svemira.
Radiš nešto sasvim obično u dvorištu — čupaš korov, kopaš, sadiš.
Podigneš pogled i vidiš čoveka u čudnom odelu kako se spušta sa neba na padobranu, tačno kod tebe.
On skine kacigu i kaže ti da se upravo vratio iz svemira — prvi čovek koji je to ikad uradio.
Šta bi mu prvo rekao? Šta bi ga pitao? Baš to se desilo onoj seljanki i njenoj unuci, jednog sasvim običnog aprilskog jutra.
Posle njega
Gagarin se posle toga nikad više nije vratio u svemir.
Postao je previše dragocen da bi se ponovo rizikovalo, pa je proveo ostatak života obučavajući druge i putujući po svetu kao slavan gost.
Poginuo je nekoliko godina kasnije, u nesreći sa avionom tokom obične vežbe letenja, ne u svemiru.
Imao je samo trideset četiri godine.
A i danas, svakog dvanaestog aprila, ljudi po celom svetu slave taj dan. Dan kad je čovek prvi put napustio svoju planetu i vratio se da o njoj priča.
Osam godina kasnije, dvojica drugih ljudi stali su na Mesec.
Ali prvi korak, onaj najteži, napravio je on. Sam, u maloj metalnoj kugli, poveren pažljivo smišljenom planu ljudi koji su ga slali u nepoznato.
1. Zašto misliš da mu nisu dali da sam upravlja letelicom?
2. Šta bi ti rekao ljudima kad bi se prvi vratio sa nekog mesta gde niko nikad nije bio?
3. Da li bi ti pristao da budeš prvi, znajući da niko ne zna šta će ti se tačno desiti?
Comments
Post a Comment