Svemir · Trideset četvrti deo
Pluton nije usamljen. Ima čitavu porodicu.
O svetovima koji nisu dovoljno „glavni" da budu planete, a ipak su sasvim svoji
Sećaš se pravila koje je odlučilo Plutonovu sudbinu? Da bude planeta, telo mora, između ostalog, biti glavno u svom delu svemira — mora da počisti sve ostalo oko sebe.
Pluton to ne ispunjava. Deli svoj deo svemira sa hiljadama drugih ledenih tela.
A tu se javlja pitanje koje se retko postavlja. Ako Pluton nije glavni tamo — ko je onda sve tamo sa njim?
Ispostavilo se da ima društvo. I to zanimljivo.
Šta uopšte znači „patuljasta planeta"
Kad su astronomi 2006. napravili ono pravilo, morali su da smisle i ime za sve što ispunjava prva dva uslova, a ne i treći.
Dovoljno veliko da bude okruglo. Kruži oko Sunca. Ali nije glavno u svom komšiluku.
Tim telima su dali ime: patuljaste planete.
Pluton je bio prvi na spisku. Ali nije bio jedini kandidat, i nije bio ni prvi pronađen.
Ceres — patuljak koji je pronađen prvi
Ceres je pronađen davne 1801. godine, čak sto pedeset godina pre nego što je iko izmislio reč patuljasta planeta.
Tada su ga kratko zvali planetom. Pa su primetili da nije sam — oko njega je bio ceo pojas sličnog kamenja — pa su ga prekrstili u asteroid.
A onda je 2006. dobio treće ime u istoriji: patuljasta planeta.
Ceres je jedino okruglo telo u celom pojasu asteroida. Sve ostalo tamo su nepravilne stene, kao krompiri i kamenje. Samo je Ceres dovoljno veliki da ga sopstvena težina zaobli u kuglu.
I baš je zato posebno: jedina prava kugla u čitavom tom kamenom pojasu.
Letelica koja ga je posetila pronašla je na njemu nešto neočekivano — svetle mrlje koje blistaju kao sneg pod svetlom farova. Ispostavilo se da je to so, ostatak nekadašnje slane vode koja je isparila i ostavila trag.
Znači, i Ceres je nekad imao vodu. Baš kao Mars. Baš kao, možda, i Venera.
Eris — ona zbog koje je sve počelo
Daleko iza Neptuna, 2005. godine, pronađeno je telo otprilike veličine Plutona. Čak i teže od njega.
To je bila Eris.
I baš je ona pokrenula celu priču. Ako je Pluton planeta, a Eris je teža od njega — onda je i Eris planeta. A ako su njih dve, koliko će ih još biti sledeće godine?
Zbog Eris su astronomi seli i napisali pravilo.
Eris je toliko daleko da joj jedna godina traje preko pet stotina naših godina. Kad je poslednji put bila na ovom mestu svoje putanje, na Zemlji još nije bilo nijednog automobila, ni voza, ni sijalice.
Tamo je i strašno hladno. Ono malo vazduha koje ima smrzne se i padne na tlo kao sneg. Kasnije, kad se malo približi Suncu, taj sneg opet ispari.
Ostali članovi porodice
Zvanično ih je za sada pet, i svaka ima nešto svoje.
Haumea nije okrugla kao lopta. Ona je spljoštena kao jaje, ili pre kao ragbi lopta — zato što se vrti neverovatno brzo. Jedan njen dan traje manje od četiri sata. Toliko brzo se okreće da ju je sopstveno vrtenje razvuklo.
I još nešto: Haumea ima prsten. Kao Saturn, samo mnogo manji i tanji. Niko to nije očekivao od tako malog tela.
Makemake je otkrivena nedelju dana posle Uskrsa, pa je i dobila ime po božanstvu sa Uskršnjeg ostrva. Prekrivena je smrznutim gasom i jedna je od najsvetlijih stvari tamo daleko.
A ima ih verovatno još mnogo. Astronomi procenjuju da bi u tom dalekom, ledenom pojasu moglo biti na desetine, možda i stotine tela dovoljno velikih da budu okrugla.
Samo ih još nismo sve pronašli. Toliko su daleko i toliko tamni da ih je teško uočiti.
Napravićemo Haumeu.
Umesi kuglu od plastelina ili od testa, lepu i okruglu. To je obična patuljasta planeta.
Sad je uzmi među dlanove i brzo je zavrti, kao kad valjaš testo, ali oko iste ose i što brže možeš.
Kugla se sama razvlači u stranu i spljošti. Isto to Haumei radi njeno sopstveno vrtenje, već milijardama godina — samo bez ičijih dlanova.
Zašto ih uopšte vredi pamtiti
Zato što nam pokazuju nešto važno o Sunčevom sistemu.
Dugo se učilo da su tamo devet planeta, pa osam, i to je bilo sve. Uredno, jednostavno, lako za pamćenje.
A pravi Sunčev sistem uopšte nije uredan.
On je pun tela svih veličina. Od zrna prašine, preko kamenja u obliku krompira, do okruglih ledenih svetova sa prstenovima i mesecima. Pa sve do ogromnog Jupitera.
Nema jasne granice gde prestaje jedno, a počinje drugo. Mi smo tu granicu povukli sami, jer nam je lakše da učimo i pričamo kad su stvari razvrstane.
Patuljaste planete su ono što ostane kad shvatiš da priroda ne pravi spiskove.
One su svetovi sa ledom, prstenovima, mesecima i sopstvenim danima — bez obzira na to u koju smo ih fioku stavili.
1. Ceres je za dvesta godina tri puta menjao ime svoje vrste. Da li se on zbog toga i sam menjao?
2. Zašto je Haumea spljoštena, a Pluton je okrugao?
3. Ako ih ima još mnogo neotkrivenih, kako bi ti tražio nešto tako tamno i daleko?
Comments
Post a Comment