Svemir · Dvadeset peti deo
Nešto nevidljivo drži galaksije da se ne raspadnu.
O onome čega u svemiru ima najviše, a još uvek ne znamo šta je
Sećaš se vrteške u parku, one koju deca guraju rukama?
Ako se vrti polako, možeš mirno da sediš na ivici. Ako neko počne jače da gura, moraš da se držiš. A ako se zavrti stvarno brzo, ivica te izbaci.
To važi za sve što se vrti. Blato sa točka bicikla odleti čim zavrtiš pedale dovoljno jako.
Zapamti to pravilo, jer je zbog njega otkrivena najveća zagonetka u svemiru.
U Sunčevom sistemu sve je uredno
Planete koje su blizu Sunca kreću se brzo. One daleke idu sporo.
Merkur, najbliži, juri. Neptun, najdalji, puzi — jedan njegov krug oko Sunca traje sto šezdeset naših godina.
Tako i mora biti. Što si dalje od onoga što te vuče, to te slabije vuče, pa se sporije krećeš.
Sve je izmereno, sve se poklapa, i to je poznato već stotinama godina.
A onda je neko izmerio galaksiju
Sedamdesetih godina prošlog veka, jedna astronomka po imenu Vera Rubin merila je kako se zvezde kreću u drugim galaksijama.
Očekivala je isto pravilo: zvezde blizu sredine brze, zvezde na ivici spore.
Dobila je nešto sasvim drugo.
Zvezde na samoj ivici galaksije kretale su se jednako brzo kao one u sredini.
Merila je opet. Pa merila drugu galaksiju. Pa treću. Svuda isto.
Galaksije je trebalo davno da se raspadnu
Zvezde sa ivice trebalo je da odlete u prazninu, kao blato sa točka.
Ne juče i ne sinoć — pre više milijardi godina. Galaksije uopšte ne bi postojale.
A postoje. Vidimo ih na sve strane, mirne i uredne, sa krakovima koji se lepo uvijaju.
Znači, nešto ih drži.
Nešto što vuče jako, a što uopšte ne vidimo.
Nije reč o zvezdama koje su se sakrile
Prvo su pomislili na ono najjednostavnije: možda ima gomila tamnih zvezda, hladnog gasa i prašine koje jednostavno ne primećujemo.
Ali to ne prolazi.
Prašina bi zaklanjala svetlost zvezda iza sebe, kao magla — a ne zaklanja. Gas bi se video jer bi svetlucao ili grejao. Ugašene zvezde bismo prepoznali po drugim tragovima.
Ono što traži se ponaša drugačije od svega što znamo: ne svetli, ne zaklanja, ne odbija svetlost. Svetlost prolazi kroz njega kao da ga nema.
Jedino što radi jeste — vuče.
Zato su tome dali ime: tamna materija. Ali pazi, to ime nije objašnjenje. To je samo pristojan način da se kaže da ne znamo šta je.
Ima je više nego svega ostalog
Neko je sabrao koliko je toga potrebno da galaksije ostanu na okupu. Ispalo je da tog nevidljivog ima oko pet puta više nego svega vidljivog zajedno.
Svih zvezda, svih planeta, sve prašine, svih ljudi i svih mora.
Znači, sve što ikada iko vidi kroz bilo kakav teleskop — to je manji deo. Veći deo je nešto što nikad nismo videli.
Po tome kako krivi sliku iza sebe
Sve što je teško uleže prostor oko sebe, sećaš se onog čaršava sa loptom u sredini. A svetlost koja prolazi pored takvog udubljenja — skrene.
Zato slike dalekih galaksija ponekad izgledaju izobličeno: razvučene u lukove, udvostručene, kao kad gledaš kroz dno čaše.
Astronomi mere koliko je slika iskrivljena i iz toga računaju koliko teškog materijala mora stajati na putu.
I opet ispadne isto: mnogo više nego što se vidi.
Tako su napravljene prave mape tamne materije — mape nečega što niko nikad nije video, nacrtane po tome kako krivi svetlost iza sebe.
Treba ti jak magnet, list papira ili tanak karton, i šaka spajalica.
Stavi magnet na sto i preko njega položi papir, tako da se magnet uopšte ne vidi.
Sad polako prosipaj spajalice po papiru i pomeraj ih prstom.
Na jednom mestu će se skupljati i stajati uspravno, a na drugom se neće micati. Ti ne vidiš ništa osim papira — a ipak tačno znaš gde je magnet i koliko je jak. Upravo tako se traži i tamna materija: po tome šta radi onome što vidimo.
Traži se, i još nije nađena
Duboko pod zemljom, u starim rudnicima i tunelima, stoje posebne sprave. Zakopane su tako duboko da do njih ne dopire skoro ništa spolja.
Čekaju da neki delić tamne materije slučajno prođe kroz njih i ostavi trag.
Čekaju već godinama. Za sada — ništa.
Postoji i drugo mišljenje. Neki naučnici misle da tamna materija možda uopšte ne postoji. Po njima, mi nešto ne razumemo dobro o samom privlačenju — možda naša pravila ne važe na razdaljinama velikim kao galaksija.
Većina ipak misli da nešto tamo stvarno postoji. Ali dok se ne uhvati, obe mogućnosti ostaju otvorene.
Za sada znamo samo ovo: nešto vuče, ima ga svuda, i prolazi kroz tebe ovog trenutka a da to nikad nećeš osetiti.
1. Kako možeš biti siguran da nešto postoji ako to nikad nisi video?
2. Vera Rubin je merila i merila jer joj se rezultat nije uklapao. Šta bi ti uradio da ti nešto tri puta ispadne čudno?
3. Šta je hrabrije: reći da postoji nešto nevidljivo, ili reći da su naša pravila pogrešna?
Comments
Post a Comment