Svemir · Dvadeset četvrti deo
Najdalja stvar koju je čovek napravio i dalje javlja da je dobro.
O dve letelice koje su krenule pre skoro pedeset godina i nikad se ne vraćaju
Godine 1977. sa Zemlje su poletele dve letelice.
Nisu bile velike — otprilike kao manji automobil, sa velikom belom antenom nalik satelitskoj.
Zvale su se Vojadžer 1 i Vojadžer 2. Zadatak im je bio da prolete pored velikih planeta, slikaju ih izbliza i pošalju fotografije kući.
Uradile su to. A onda su nastavile dalje.
I dalje lete.
Zašto baš tada
Nisu poletele slučajno te godine.
Planete se kreću svaka svojom brzinom, pa se retko poređaju povoljno. A krajem sedamdesetih desilo se nešto retko. Jupiter, Saturn, Uran i Neptun našli su se u takvom rasporedu da je jedna jedina letelica mogla da obiđe sve četiri. Takav raspored dolazi jednom u sto sedamdeset i šest godina.
Da su propustili taj trenutak, sledeći bi bio tek negde oko 2150. godine.
Zato su požurili.
Ukrala je brzinu od planeta
Ovo je najlukaviji deo cele priče.
Vojadžer nema motor koji radi sve vreme. Motor je koristio samo na početku i za sitna doterivanja.
Umesto toga, koristio je same planete.
Kad letelica proleti tik pored ogromne planete, planeta je svojim privlačenjem povuče i ubrza. Kao kad te neko zavrti u krug držeći te za ruke, pa te pusti. Odletiš mnogo brže nego što bi mogao sam.
Vojadžer je to uradio kod Jupitera, pa kod Saturna, pa kod Urana i Neptuna. Svaki put je izašao brži nego što je ušao.
Ta brzina mu je i dan-danas ostala. Nema šta da ga koči — nema vazduha, nema trenja, nema ničega. Zato i dalje juri, i juriće zauvek.
Fotografija koju je poslao pre nego što je otišao
Kad je Vojadžer 1 završio posao i krenuo ka izlazu iz Sunčevog sistema, neko je predložio čudnu stvar.
Da se okrene i, poslednji put, slika Zemlju.
Nije bilo naučne koristi od toga. Sa te razdaljine Zemlja se ne vidi kao planeta. Neki su bili i protiv, jer je aparat mogao da se ošteti od sunčeve svetlosti.
Ipak su ga okrenuli i slikali.
Na toj fotografiji Zemlja je jedna jedina svetla tačka, manja od zrna prašine, izgubljena u traci sunčeve svetlosti.
Sve što se ikada desilo bilo je na toj tački. Svi ljudi, svi gradovi, sve reke, sve večere i sva jutra. A tačka je manja od one na kraju ove rečenice.
Nosi poruku, za svaki slučaj
Na obe letelice je pričvršćena zlatna ploča.
Na njoj su snimljeni zvuci i slike sa Zemlje: kiša, srce koje kuca, smeh, pozdravi na pedeset pet jezika, muzika iz raznih krajeva sveta. Fotografije ljudi, kuća, životinja, hrane.
Ploča je napravljena da izdrži milijardu godina.
Ko bi je ikad našao? Verovatno niko. Vojadžeri neće proći blizu nijedne zvezde još desetinama hiljada godina.
Ali napravljena je svejedno. Kao poruka u boci bačena u okean koji nema drugu obalu.
Uzmi loptu i zavrti je oko sebe držeći je za konopac ili kesu, u krug, sve brže.
A onda je u jednom trenutku pusti.
Odletela je mnogo brže i mnogo dalje nego da si je samo bacio rukom, a da si pri tome jedva utrošio snagu.
To je isto ono što je Vojadžer uradio kod Jupitera i Saturna. Samo što njega nije vrtelo tvoje rame, nego privlačenje ogromne planete — i niko ga nije morao pustiti, sam je izleteo.
Gde su sada
Obe letelice su prošle granicu na kojoj prestaje da duva sunčev vetar. To se često naziva izlaskom iz Sunčevog sistema.
Vojadžer 1 je danas toliko daleko da njegovom signalu treba više od dvadeset sati da stigne do nas. Poruka koju je poslao juče ujutru stiže tek sutradan.
A i dalje javlja.
Sprava napravljena sedamdesetih, sa računarima slabijim od običnog kalkulatora, radi skoro pedeset godina u ledenom mraku i još uvek šalje merenja.
Ali struje joj je sve manje. Inženjeri godinama gase jedan po jedan instrument da bi ostatak poživeo duže. Negde tokom tridesetih godina ovog veka verovatno će se javiti poslednji put.
A onda će nastaviti da leti, tiho i bez struje, kroz prazninu između zvezda.
Nema ničega što bi je zaustavilo, ni razbilo, ni istrošilo. Verovatno će nadživeti i gradove iz kojih je poletela, i jezike na kojima su pisane poruke koje nosi.
Dok ti ovo slušaš, ona i dalje putuje.
1. Zašto ljudi šalju poruku nekome za koga ne znaju ni da postoji?
2. Šta bi ti stavio na ploču da je praviš danas, a čega ondašnji ljudi nisu mogli ni da se sete?
3. Kako se osećaš kad pomisliš da je cela Zemlja na toj fotografiji jedna sitna tačka?
Comments
Post a Comment