Svemir · Sedmi deo
Na Mars možeš da odeš. Da tamo ostaneš — to je već druga priča.
O tome šta sve mora da se reši pre nego što neko ode
Zamisli da ti neko sutra ponudi mesto u raketi za Mars.
Pre nego što kažeš da, evo šta te tačno čeka.
Prvo: put traje sedam meseci
Sedam meseci u kutiji veličine sobe. Bez izlaska. Bez svežeg vazduha. Bez trčanja.
I raketa ne leti pravo ka Marsu — nego ka mestu na kojem će Mars biti za sedam meseci, kao kad dodaješ loptu drugu koji trči.
A ima i gora vest. Ne može se poleteti kad ko hoće. Zemlja i Mars se poklope za polazak samo jednom u dve godine i dva meseca. Ako propustiš taj trenutak, čekaš sledeći.
Isto važi i za povratak. Kad stigneš tamo i shvatiš da ti se ne sviđa — ne možeš nazad. Čekaš da se planete opet poklope.
Drugo: vazduh moraš sam da napraviš
Marsovski vazduh ne valja za disanje. Ali u njemu ima nečega korisnog: gasa u kojem je zarobljen kiseonik. Treba ga samo izvući.
I to je već urađeno.
Na jednom roveru je poslata kutijica veličine akumulatora za auto. Ona je usisavala marsovski vazduh, grejala ga do preko sedamsto stepeni i iz njega cepala kiseonik. Radila je više puta i napravila taman toliko kiseonika koliko čovek udahne za nekoliko sati.
Ne zvuči kao mnogo. Ali to je bio prvi put da je nešto napravljeno na drugoj planeti, od onoga što je tamo zatečeno.
Treće: svaka kuća mora da bude balon
Ovo ljudi obično ne shvate odmah.
Na Marsu nije problem samo to što vazduh nije za disanje. Problem je što ga skoro uopšte nema — a naše telo je naviklo da na njega stalno pritiska ceo stub vazduha iznad glave.
Zato tamo nije dovoljna maska. Sve u čemu ljudi borave mora biti hermetički zatvoreno i napumpano vazduhom — kuće, hodnici, vozila, skafanderi. Sve je zapravo jedan veliki balon.
A balon ima jednu poznatu manu. Rupa veličine olovke je ozbiljan problem. Zato bi u marsovskoj kući postojao alarm kakav mi nemamo: alarm za curenje.
Četvrto: nema štita, pa se živi pod zemljom
Sećaš se da je Mars izgubio svoj nevidljivi štit?
To ne znači samo da mu je odneo vazduh. Znači i da sve ono što Sunce izbacuje sada pada pravo na tlo. Kod nas nas štit i debeo vazduh čuvaju od toga i ne osećamo ništa. Tamo ne bi bilo ničega između tebe i svemira.
Zato prvi marsovski gradovi verovatno neće biti staklene kupole kao u crtaćima. Biće ukopani u zemlju, ili prekriveni debelim slojem marsovske prašine, ili sakriveni u pećinama koje su ostale iza starih vulkana.
Prvi Marsovci će živeti kao krtice. Nije romantično, ali je pametno.
Peto: hranu moraš da gajiš, a zemlja je otrovna
Sve poneti sa sobom ne može. Za nekoliko godina života treba previše. Znači, mora da se gaji.
Ali marsovska prašina nije kao naša zemlja u bašti. U njoj ima soli koja je za nas otrovna. Ne možeš samo zabosti seme i zaliti — svaka šaka zemlje mora prvo da se opere i prečisti.
Zato bi u marsovskoj kući najvažnija prostorija bila bašta. I najčuvanija.
Šesto: niko ti ne može odgovoriti odmah
Poruka sa Marsa putuje do Zemlje između tri i dvadeset dva minuta, u zavisnosti od toga koliko su planete udaljene. Pa isto toliko nazad.
To znači da razgovor telefonom ne postoji. Ne možeš da kažeš „ćao, kako si" i sačekaš odgovor. Pošalješ poruku i čekaš pola sata da čuješ šta ti je neko odgovorio.
Ni pomoć ne stiže. Ako se nešto pokvari, popravljaš sam. Najbliža prodavnica je udaljena sedam meseci.
Ustaješ. Napolje ne izlaziš tek tako — oblačenje skafandera i provera traju duže nego ceo tvoj put do škole.
Kroz prozor je narandžasto. Nikad nije zeleno, nikad plavo, i nikad ne pada kiša.
Nema pasa koji trče kroz travu. Nema mora. Nema bare u koju možeš da skočiš. Nema ni jednog jedinog drveta.
Voda se pije ista, iznova i iznova — sve se prečišćava i vraća u sistem, bez ijedne kapi viška.
Ali kad skočiš, skočiš skoro tri puta više nego kod kuće. I ostaneš u vazduhu duže. To bi, priznaćeš, bilo prilično dobro.
A ono što niko ne zna
Na Marsu je privlačna sila skoro tri puta slabija nego kod nas. Za skakanje — odlično. Za telo — ne znamo.
Kod astronauta koji provedu godinu dana u svemiru kosti oslabe i mišići se smanje, pa moraju svakog dana da vežbaju satima. A šta bi bilo sa detetom koje bi tamo odraslo? Kako bi izgledale kosti nekoga ko nikad nije osetio Zemljinu težinu?
To niko ne zna, jer se nikad nije desilo.
Moguće je čak i ovo: da neko rođen na Marsu nikad ne bi mogao da dođe u posetu Zemlji. Da bi ga naša planeta prosto previše vukla.
A da ga pretvorimo u drugu Zemlju?
Postoji san koji se zove terraformisanje: zagrejati Mars, napraviti mu gust vazduh, otopiti led, posaditi šume, i dobiti drugu Zemlju.
Lepa ideja. Ali evo iskreno gde smo.
Naučnici su prebrojali koliko bi tamo uopšte moglo da se skupi gasa iz leda i stena — i ispalo je da ga nema ni približno dovoljno. Čak i kad bi se sve otopilo, vazduh bi ostao pretanak za disanje.
A i da nekako uspemo, štita i dalje nema. Sunčev vetar bi ponovo počeo da odnosi vazduh. Doduše polako, milionima godina — ali bi ga odnosio.
Zato Mars, bar zasad, neće biti druga Zemlja. Biće nešto drugo: mesto gde ljudi žive u zatvorenim kućama i sami prave sve što im treba.
Malo kao istraživačka stanica na Antarktiku, samo mnogo dalje i bez ijednog pingvina.
Pa zašto bi iko išao?
Jedni kažu: da bismo naučili nešto što ovde ne možemo naučiti.
Drugi kažu: da ljudi ne budu svi na jednom mestu, za slučaj da se nešto loše desi Zemlji.
A treći kažu ono najstarije i najprostije: zato što je tamo, i zato što nismo bili.
Isto to su govorili i ljudi koji su prvi krenuli preko okeana, i oni koji su prvi popeli na najviši vrh, i oni koji su prvi zakoračili na Mesec.
Jedna stvar je gotovo sigurna: prvi čovek koji će stati na Mars verovatno je već rođen. Verovatno je dete, negde na svetu, i verovatno upravo sada ide u školu.
1. Koji od svih ovih problema tebi izgleda najteži za rešiti?
2. Da praviš marsovsku kuću, šta bi u njoj bilo obavezno, a šta ne bi imalo smisla?
3. Da li bi ti otišao na Mars da znaš da se nikad ne vraćaš?
Comments
Post a Comment