Svemir · Trideseti deo
Metalna lopta koja je samo pištala promenila je sve.
O prvoj stvari koju su ljudi bacili tako jako da se nije vratila
Bila je velika otprilike kao lopta za košarku.
Napravljena od uglačanog metala, sjajna kao ogledalo, sa četiri duge antene koje su štrčale unazad kao brkovi.
Unutra: baterije, malo merača i jedan radio-predajnik.
Nije imala kameru. Nije slikala Zemlju. Nije merila skoro ništa.
Umela je samo jedno: da pišti.
Bip. Bip. Bip.
I to pištanje je promenilo svet.
Zašto je to uopšte bilo važno
Sećaš se pravila iz teksta o Mesecu koji pada? Sve što baciš, padne.
Kamen padne. Lopta padne. Đule iz topa padne.
Kroz celu istoriju čovečanstva, sve što je čovek podigao uvis vratilo se dole. Baš sve, bez ijednog izuzetka, hiljadama godina.
A onda je 4. oktobra 1957. godine nešto ostalo gore.
Nije lebdelo. Nije se držalo ni za šta.
Padalo je — samo je toliko brzo išlo u stranu da je stalno promašivalo Zemlju.
Osam kilometara u sekundi
Ne na sat. U sekundi.
Dok izgovoriš „hiljadu jedan", Sputnjik je prešao put koji ti pešačiš dva sata.
Tom brzinom je obilazio celu planetu za devedeset šest minuta. Nešto više od sat i po.
Znači, dok bi neko odgledao jedan film, Sputnjik bi prešao preko Amerike, preko okeana, preko Evrope i vratio se.
Ime mu je značilo prosto: saputnik. Nešto što ide zajedno sa tobom.
Ceo svet ga je slušao
Evo šta je bilo najlukavije u celoj stvari.
Signal koji je Sputnjik slao bio je namerno napravljen tako da ga može uhvatiti bilo ko, običnim radio-aparatom.
I ljudi su ga hvatali. Po celom svetu, u kućama i školama, okupljali su se oko radija. Slušali su kako pištanje dolazi i odlazi dok lopta prelazi preko neba.
Nije govorilo ništa. Nije nosilo nikakvu poruku.
Ali svaki taj „bip" značio je jedno: gore je nešto naše.
Ljudi su izlazili napolje da ga vide
Uveče su se okupljali u dvorištima i gledali u nebo, čekajući da ugledaju tačku koja klizi među zvezdama.
Zanimljivo je da ono što su videli obično nije bio sam Sputnjik. Lopta je bila premala i teško se videla.
Ono što se lepo videlo bio je gornji deo rakete koja ga je izbacila gore. Taj komad je bio mnogo veći, kružio je blizu njega i sijao jače.
Ali ljudima to nije smetalo. Gledali su u nešto što je čovek napravio, kako prolazi kroz nebo.
Zašto su svi odjednom počeli da žure
U to vreme dve velike države takmičile su se ko će više toga umeti: Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države.
Sputnjik su poslali Sovjeti. Amerikanci su do tog jutra bili ubeđeni da su oni ispred i da će prvi stići gore.
Kad se ono pištanje čulo iznad njihovih kuća, bio je to šok.
I onda se u Americi desilo nešto neobično: cela država je preko noći promenila odnos prema učenju.
Menjani su školski programi. Ulagano je u nauku. Deca su ohrabrivana da uče matematiku i fiziku. Naredne godine osnovana je i NASA, svemirska agencija napravljena samo zato da bi se stiglo.
Jedna metalna lopta koja je pištala naterala je milione ljudi da se ozbiljnije bave učenjem.
Dvanaest godina.
Manje nego što ti imaš godina i još malo. Od lopte koja ume samo da pišti — do koraka po Mesecu.
Šta se desilo sa njim
Baterije su mu trajale tri nedelje. Onda je pištanje utihnulo.
Ali lopta je nastavila da kruži, tiha i sama, još tri meseca.
Kružio je malo prenisko, pa ga je gornji, vrlo tanak vazduh polako kočio. Svaki krug bio je malo niži od prethodnog.
A onda je zašao dovoljno duboko u vazduh i izgoreo, kao meteor.
Trajao je ukupno oko tri meseca. Sve što je danas gore, počelo je od njega.
Ono što su ljudi radili 1957. možeš i ti, i to bez ijedne sprave.
Izađi napolje sat vremena posle zalaska sunca, kad je nebo tamno, a gore je još uvek sunčano. Lezi na leđa ili sedi tako da vidiš veliki deo neba.
Gledaj strpljivo desetak minuta. Tražiš tačku koja klizi ravnomerno i bez treperenja, i ne trepće kao avion.
Videćeš je. Danas gore kruži na hiljade satelita, pa se skoro svake vedre večeri prođe bar jedan. Kad ga ugledaš, to je isti prizor koji je 1957. isterao ceo svet u dvorišta.
Svi su njegovi potomci
Kad tata pogleda u telefon da vidi kojim putem da ide — to radi zahvaljujući satelitima.
Kad se na vestima kaže kakvo će vreme biti sutra, to su izmerili sateliti.
Televizija, telefonski razgovori sa drugog kraja sveta, mape, upozorenja na oluje, praćenje šumskih požara — sve to radi zato što gore nešto kruži.
Sve je počelo od jedne uglačane lopte koja nije umela ništa osim da kaže bip.
1. Zašto je nešto što ne radi skoro ništa moglo toliko da uzbudi ceo svet?
2. Sputnjik je usporavao zato što je bio prenisko. Šta bi mu trebalo da ostane gore zauvek?
3. Šta bi ti poslao gore da smeš da pošalješ jednu stvar veličine lopte?
Comments
Post a Comment