Svemir · Dvanaesti deo
Mesec ne menja oblik. Menja se samo to odakle ga gledaš.
O tome zašto Mesec raste i mršavi, i zašto nam uvek pokazuje isto lice
Mesec je jedne večeri tanak kao nokat. Nedelju dana kasnije je pola. Posle još nedelju dana je pun i okrugao kao tanjir.
Pitaj odrasle zašto. Većina će reći: to je senka Zemlje koja pada na njega.
Nije. I to možeš sam da proveriš, bez ijednog teleskopa.
Dokaz koji vidiš sa dvorišta
Znaš onaj tanki srp koji se ponekad vidi uveče, nisko iznad krovova, dok nebo još nije potpuno potamnelo?
Pogledaj tada gde je Sunce. Upravo je zašlo, sa iste one strane, odmah ispod srpa.
A gde je Zemljina senka? Senka uvek pada na suprotnu stranu od svetla — kao tvoja senka u dvorištu, koja je uvek na strani suprotnoj od Sunca.
Znači, senka Zemlje je tada na potpuno drugoj strani neba. Nikako ne može da bude na Mesecu koji stoji tik pored Sunca.
Ipak je Mesec tanak kao nokat.
Odgovor je negde drugde.
Uvek je osvetljena tačno polovina
Lopta u dvorištu je uvek osvetljena sa jedne strane, a mračna sa druge. Uvek pola-pola. Ne postoji način da bude drugačije, jer svetlost dolazi iz jednog pravca.
Sa Mesecom je isto. Uvek je tačno pola Meseca obasjano Suncem — i to bez prestanka, svakog dana i svake noći, bez ikakve promene.
Mesec nikad ne raste, ne mršavi i ne menja oblik. On je uvek ista kamena kugla, uvek pola osvetljena.
Ono što se menja jeste gde smo mi.
Mesec kruži oko nas, pa ga svakog dana gledamo iz malo drugačijeg ugla. Nekad gledamo pravo u osvetljenu stranu — i vidimo pun krug. Nekad gledamo sa boka — pa vidimo pola. Nekad gledamo skoro pravo u tamnu stranu, a osvetljena nam viri samo ivicom — i to je onaj tanki srp.
Ceo krug se izvrti za oko dvadeset devet i po dana. Otprilike jedan mesec — i baš zato se meseci tako i zovu.
Zamrači sobu i upali samo jednu lampu na stolu, tako da svetli sa strane. Lampa je Sunce.
Uzmi loptu ili narandžu i drži je ispred sebe, u ispruženoj ruci. To je Mesec. Tvoja glava je Zemlja.
Sad se polako okreći u mestu, u punom krugu, sve vreme držeći loptu ispruženu ispred sebe. Ne skidaj pogled s nje.
Videćeš sve mene, jednu po jednu: pun krug kad ti je lampa iza leđa, pa polovinu, pa tanak srp, pa potpuno tamnu loptu kad ti je lampa ispred. Ništa se s loptom nije desilo. Samo si se ti okrenuo.
Mlad Mesec nije nestao
Kad Meseca uopšte nema na nebu, ljudi kažu da je mlad. Zvuči kao da je nekud otišao.
Nije. Tu je gde je i uvek. Samo je tada između nas i Sunca, pa je cela njegova osvetljena strana okrenuta od nas.
Gledamo mu leđa.
A neko ko bi u tom trenutku stajao na Mesecu i gledao ka nama, video bi punu, sjajnu, plavu Zemlju.
I još nešto što mnogi ne primete: Mesec se često vidi i usred dana, bledunjav na plavom nebu. Nije to greška ni čudo. Prosto je tu gore i po danu — samo ga nadjača sunčeva svetlost, pa ga ne tražimo.
Zašto nam uvek pokazuje isto lice
Sve mrlje i kruzi koje vidiš na punom Mesecu — one su iste. Uvek. I tebi, i tvom dedi, i ljudima pre dve hiljade godina.
Mesec nam nikad nije okrenuo drugu stranu.
Mnogi zaključe: znači, Mesec se ne okreće oko sebe.
Naprotiv. Okreće se — ali tačno jednom po svakom krugu oko nas. Taman koliko treba da nam sve vreme bude okrenut istim licem.
Probaj ovako: neka neko sedne na stolicu u sredini sobe, a ti hodaj u krug oko njega, sve vreme gledajući ga u lice. Kad se vratiš na početak, videćeš da si i sam napravio pun krug — leđa su ti bila okrenuta ka svakom zidu redom. Okrenuo si se jednom, a da to nisi ni osetio.
To se Mesecu nije desilo slučajno. Zemlja ga je milijardama godina vukla i usporavala dok se nije umirio baš u tom ritmu. Isto se, polako, dešava i mnogim drugim mesecima u Sunčevom sistemu.
A ona strana koju ne vidimo često se pogrešno zove tamna strana Meseca. Nije tamna. Dobija tačno isto toliko sunca kao i ova naša — samo je mi odavde nikad ne vidimo.
Prvi put ju je čovečanstvo videlo tek 1959. godine, kad je jedna letelica proletela iza Meseca i poslala fotografije. Do tada niko živ nije znao kako izgleda. Ispalo je da je sasvim drugačija: puna kratera, bez onih velikih tamnih ravnica koje sa Zemlje izgledaju kao lice.
Pojavi se, ali retko
Nekoliko puta godišnje se Sunce, Zemlja i Mesec poređaju u pravu liniju. Tada Zemljina senka stvarno padne na Mesec, i to se zove pomračenje.
Ali Mesec tada ne pocrni. Postane bakarno crven.
Razlog je onaj isti zbog kojeg su zalasci sunca narandžasti. Deo sunčeve svetlosti se provuče kroz rub Zemljinog vazduha, izgubi usput svu plavu, i na Mesec stigne samo crvena.
Crveni Mesec je zapravo obasjan svim zalascima i izlascima sunca na Zemlji — svima odjednom, u istom trenutku.
A postoji i obrnuto
Ponekad se Mesec nađe tačno ispred Sunca i prekrije ga. Usred dana padne mrak, zahladni, ptice ućute.
A sad ono što je kod toga najčudnije.
Sunce je oko četiristo puta veće od Meseca. Ali je i oko četiristo puta dalje od njega.
Zato nam na nebu izgledaju gotovo isto veliki — i zato Mesec ume da prekrije Sunce skoro tačno, ni previše ni premalo.
Ništa nije moralo da bude tako. Da je Mesec malo manji ili malo dalji, potpunih pomračenja ne bi ni bilo.
A neće ih ni biti zauvek. Mesec se svake godine odmakne od nas za nekoliko santimetara — otprilike koliko ti za godinu dana porastu nokti.
Deluje kao ništa. Ali kroz stotine miliona godina to se nakupi dovoljno da Mesec na nebu postane premali da prekrije Sunce.
Ljudi koji tada budu živeli neće više moći da vide ono što mi možemo. Mi smo, sasvim slučajno, upali u pravo vreme.
1. Kad je kod nas pun Mesec, šta bi u tom trenutku video neko ko stoji na Mesecu i gleda u Zemlju?
2. Zašto pomračenja nema svakog meseca, kad Mesec ionako svakog meseca obiđe Zemlju?
3. Kako bi izgledao život na planeti koja uopšte nema mesec?
Comments
Post a Comment