Svemir · Dvadeset drugi deo
Jupiter je pokušao da postane zvezda. Nije uspeo.
O najvećoj planeti, i o tome zašto na njoj ne možeš da staneš
Zamisli da uzmeš sve planete Sunčevog sistema i staviš ih na jednu stranu vage.
Zemlju, Mars, Veneru, Merkur, Saturn, Uran, Neptun — sve.
A na drugu stranu staviš samo Jupiter.
Jupiter pobeđuje. I to ne za dlaku — teži je od svih ostalih zajedno, i to dva i po puta.
U njega bi stalo više od hiljadu Zemalja.
Ali nema gde da staneš
Ovo je prva stvar koju treba znati o Jupiteru: on nema tlo.
Nema kamena, nema peska, nema površine na koju bi mogao da spustiš nogu ili raketu. Jupiter je uglavnom gas.
Kad bi krenuo da se spuštaš kroz njega, ne bi bilo trenutka u kojem bi rekao „evo, stigao sam". Vazduh bi samo postajao sve gušći i gušći. Kao kad ulaziš u vodu koja se polako pretvara u med, pa u nešto još gušće od meda. A dna nikad ne bi bilo.
Dole, duboko unutra, pritisak je toliki da se i sam gas ponaša kao tečnost. Nešto slično dnu nekakvog neverovatnog okeana, samo bez obale i bez površine.
Jer nije bio dovoljno težak
Jupiter je napravljen uglavnom od vodonika i helijuma — istog materijala kao Sunce.
Da je nastao krupniji, pritisak u njegovoj sredini bio bi mnogo jači. Atomi bi počeli da se lepe jedan za drugi, i Jupiter bi se upalio kao zvezda. Imali bismo dva sunca na nebu.
Ali nije bio ni blizu dovoljno težak.
Da bi se upalio, morao bi da bude oko osamdeset puta teži nego što jeste. Ne osamdeset odsto — osamdeset puta.
Zato Jupiter nije neuspela zvezda u pravom smislu. Nikad nije ni bio blizu. On je jednostavno planeta koja je narasla koliko je mogla, pa stala.
Oluja koja traje duže od svih nas
Na Jupiteru postoji crvena mrlja koju možeš videti i kroz pristojan teleskop iz dvorišta.
To je oluja.
Ne oluja kao naša, koja prođe za popodne. Ova traje već najmanje sto pedeset godina, a možda i mnogo duže. Ljudi su je crtali još pre nego što su postojali automobili.
Toliko je velika da bi cela Zemlja stala u nju.
Vetrovi u njoj duvaju nekoliko stotina kilometara na sat. Bez prestanka, godinama — brže od bilo koje oluje koja je ikad prošla kroz tvoje dvorište.
Zanimljivo je i ovo: mrlja se poslednjih decenija smanjuje. Nekada je u nju stajalo tri Zemlje. Sad staje jedna. Niko ne zna da li će se ugasiti ili ne.
Napravi svoju oluju u čaši.
Napuni providnu čašu vodom do dve trećine. Kašikom brzo zavrti vodu u krug, pa izvadi kašiku.
Sad kapni jednu kap boje za kolače ili malo mleka u sredinu vrtloga i gledaj.
Boja se razvuče u spiralu i vrti se u krug još dugo pošto si prestao da mešaš. Isto to Jupiterova oluja radi već stotinama godina — samo što nju niko nije zavrteo, i nema zidova čaše da je zaustave.
Ima svoje male svetove
Oko Jupitera kruži devedeset pet meseca koje smo do sada izbrojali. Ali četiri su posebna — toliko krupna da se vide kroz običan dvogled, kao četiri sitne tačkice poređane u red pored planete.
Njih je prvi video Galilej, pre četiri stotine godina. Gledao je nekoliko noći zaredom i primetio da tačkice menjaju mesta.
To je bio ogroman trenutak. Do tada su ljudi mislili da se sve na nebu okreće oko Zemlje. A Galilej je gledao u nešto što se očigledno okreće oko nečega drugog.
Ta četiri meseca su vrlo različita. Jedan je pun vulkana koji stalno izbacuju lavu. Drugi je prekriven ledom, a ispod tog leda krije se okean tečne vode — onaj isti u kojem tražimo tragove života.
Čuva nas, ali ne uvek
Zbog svoje ogromne težine, Jupiter privlači stvari koje mu se približe. Neke komete i asteroidi koji lete kroz Sunčev sistem skrenu ka njemu umesto da nastave dalje.
Jednom smo to i gledali. Devedesetih godina jedna kometa mu je prišla preblizu, raspala se na komade, i ti komadi su jedan po jedan udarili u planetu.
Na Jupiteru su ostale tamne mrlje veće od Zemlje. Videle su se mesecima.
Zbog toga se često kaže da nas Jupiter štiti kao veliki brat, hvatajući stvari koje bi inače pogodile nas.
Delimično je tačno. Ali ne u potpunosti — Jupiter svojim privlačenjem neke stvari i skrene ka nama, umesto od nas. Naučnici i danas raspravljaju koliko je zapravo štit, a koliko praćka.
Kad sledeći put vedre večeri ugledaš na nebu tačku koja sija mirno i ne treperi kao zvezde — pogledaj je kroz dvogled. Ako nasloniš laktove na ogradu, možda ćeš videti i one četiri tačkice sa strane.
Iste one koje su Galileju pomerile ceo svet.
1. Kako bi izgledao život na planeti koja nema tlo?
2. Zašto je Galileju bilo toliko važno to što su se tačkice pomerale?
3. Da imaš dva sunca na nebu, šta bi u tvom danu bilo drugačije?
Comments
Post a Comment