Skip to main content

Balon se ne penje sam — vazduh ga izbacuje

Fizika · Dvadeset četvrti deo

Balon se ne penje sam — vazduh ga izbacuje

Ne postoji sila koja stvari vuče uvis. Postoji samo vazduh koji se progurao ispod.

Ispusti balon sa vašara iz ruke i on ode uvis, dok ne postane tačka.

Ispusti balon koji si sam naduvao ustima i on padne na pod, kao i sve drugo.

Objašnjenje koje se odmah nudi glasi da je onaj prvi lakši od vazduha, pa se zato diže.

To je tačno kao opis, ali nije objašnjenje. Lakoća nije sila. Nešto što je lako ne dobija time sposobnost da se penje. Kad ispustiš pero, ono ne odleti u nebo, nego polako padne.

Stani i pitaj: Ako gravitacija vuče sve nadole, pa i taj balon, ko onda balon gura naviše i to jače?

Vazduh pritiska odozdo jače nego odozgo

Sećaš se da nad tobom stoji stub vazduha visok desetinama kilometara i da on sve pritiska.

Tu je ključ. Kad balon lebdi u vazduhu, vazduh ga pritiska sa svih strana. Ali ne podjednako.

Donji deo balona je malo niže od gornjeg. Nad donjim delom stoji ceo stub vazduha, plus još ono malo vazduha koje je pored samog balona. Nad gornjim delom stoji malčice kraći stub.

Malčice viši stub pritiska malčice jače. Znači vazduh odozdo gura balon naviše nešto snažnije nego što ga odozgo gura nadole.

Ta razlika je jedina stvar koja išta diže u vazduhu. Nema kuke sa neba.

Koliko tačno gura

Ta razlika nije nasumična. Ispada tačno onolika kolika je težina vazduha koji bi stao na mesto koje balon zauzima.

Zamisli da si balon izvadio i da se prostor koji je zauzimao popunio običnim vazduhom. Taj komad vazduha ima svoju težinu, i on tu lepo stoji jer ga okolni vazduh drži.

Znači vazduh je oduvek bio spreman da nosi upravo toliku težinu na tom mestu. Kad tu umesto vazduha staviš balon, guranje ostaje isto.

Odatle jednostavno pravilo. Ako je balon sa svim što je u njemu lakši od vazduha koji je isterao, guranje ga nadjača i on ide gore. Ako je teži, pada. Ako je tačno jednak, stoji u mestu i lebdi.

Isto pravilo si već video. Led pluta zato što je lakši od vode koju bi popunila njegovo mesto. Kamen tone zato što je teži. Balon i led rade istu stvar, samo u različitim sredinama.

Stani i pitaj: Šta bi se desilo sa balonom sa vašara na mestu gde vazduha uopšte nema?

Bez vazduha nema ni dizanja

Pao bi. Bez okolnog vazduha nema ničega da ga gurne, a gravitacija radi svoj posao i tamo.

Balon se ne penje zato što beži od Zemlje. Penje se zato što ga teži vazduh oko njega potiskuje i zauzima njegovo mesto, kao kad se u redu proguraju oni krupniji.

Zbog toga balon sa vašara ne ide uvis zauvek. Kako se penje, vazduh oko njega postaje sve ređi i sve slabije ga gura. Na nekoj visini guranje se izjednači sa njegovom težinom i on prestane da se penje. Mnogi dotle i ne stignu, jer im se gas unutra raširi toliko da guma pukne.

Balon na topao vazduh

Postoji i drugi način da balon bude lakši od vazduha koji je isterao, i za njega ti ne treba nikakav poseban gas.

Veliki šareni baloni u kojima ljudi lete napunjeni su običnim vazduhom, istim onim koji ih okružuje. Ispod otvora gori plamen koji taj vazduh greje.

Zagrejani delići se tresu jače i razmiču se, pa se deo vazduha izgura kroz otvor napolje. Unutra ih ostane manje nego što ih je bilo. Ista velika lopta, ali sad sa manje vazduha u sebi, znači lakša.

Čim se lopta ohladi, delići se opet zbiju, vazduh se vrati unutra i balon se spušta. Zato pilot čitav let naizmenično pali i gasi plamen.

I tebe gura

Poslednja stvar, koja se lako previdi.

Ovo se ne dešava samo balonima. Vazduh gura naviše sve što je u njemu, pa i tebe, ovog trenutka.

Ti si mnogo teži od vazduha koji si istisnuo, pa te to guranje ni izbliza ne diže. Ali postoji. Kad staneš na vagu, ona pokazuje broj koji je za malo manji nego što bi bio kad bi oko tebe bila praznina.

Ceo život hodaš potopljen u nešto, kao riba u vodi, i to nešto te blago gura naviše svakog trenutka.

Uradi u kadi

Uzmi praznu plastičnu flašu, dobro je zatvori čepom i napuni kadu vodom. Gurni flašu ka dnu i drži je tamo.

Osetićeš koliko snažno gura nazad. Pusti je i ona izleti iznad površine.

Sad odvrni čep, napuni flašu vodom do vrha, ponovo zatvori i spusti je. Sad mirno tone. Ista flaša, ista veličina, ista dubina — promenilo se samo koliko teži ono što je unutra.

Prazna flaša mora biti dobro zatvorena, inače se puni vodom i ogled ne pokaže razliku.

Za razgovor posle čitanja

Zašto se, po tebi, dim iz dimnjaka diže, a prašina u sobi ne?

Kako bi ti napravio da balon lebdi u mestu, ni gore ni dole?

Šta si osetio da te gura, a nisi video šta?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Do zvezde ne možeš otići. A ipak znamo od čega je.

Svemir · Trinaesti deo Do zvezde ne možeš otići. A ipak znamo od čega je. O tome kako svetlost nosi spisak sastojaka Pre skoro dvesta godina jedan francuski mislilac napravio je spisak stvari koje ljudi nikada neće moći da saznaju. Ne zato što su teške — nego zato što je nemoguće. Na tom spisku je bilo i ovo: od čega su napravljene zvezde. I zvučalo je razumno. Do zvezde ne možeš otići. Ne možeš uzeti parče i doneti ga kući. Ne možeš je zagrebati, izmeriti, pomirisati. Sve što od nje ikad stigne do nas jeste malo svetlosti. Ispostavilo se da je to sasvim dovoljno. Svetlost umeš da rasklopiš Sećaš se duge: sunčeva svetlost izgleda bela, a zapravo je sve boje izmešane. Kapi kiše je razdvoje na trake. To možeš i namerno, sa staklenom prizmom. Uđe bela svetlost, izađe traka od crvene do ljubičaste. Ljudi su to radili i pre dvesta godina. A onda je jedan od njih napravio bolju spravu, pažljivije pogledao sunčevu traku i primetio nešto što niko pre nije. U dug...