Skip to main content

Avion se drži tako što baca vazduh nadole

Fizika · Dvadeset treći deo

Avion se drži tako što baca vazduh nadole

Objašnjenje koje ćeš najčešće čuti nije tačno, a lako se obara jednim papirnim avionom.

Sedi u autu koji se kreće i ispruži ruku kroz prozor, dlanom nadole.

Dok ti je dlan potpuno vodoravan, ruka mirno stoji u vazduhu. Sad malo nagni šaku, tako da joj prednja ivica bude viša od zadnje.

Ruku ti odmah baci uvis. Snažno, toliko da moraš da se upreš da je zadržiš.

To je sve. To je avion.

Šta si zapravo uradio

Vazduh je jurio pravo prema tvojoj ruci. Nagnuo si dlan i on je taj vazduh skrenuo nadole.

Vazduh nije mogao sam da skrene. Neko ga je morao gurnuti. Gurnula ga je tvoja ruka.

A kad ti nešto gurneš, ono gurne tebe nazad, u suprotnom smeru. Odgurni se rukom od zida i ti odleteš unazad, iako se zid nije pomerio. Odgurni se veslom od vode i čamac krene napred.

Tvoj dlan je gurnuo vazduh nadole, pa je vazduh gurnuo dlan naviše.

Krilo aviona je isto to. Ogroman dlan, nagnut za malo, koji juri kroz vazduh i neprekidno ga baca nadole.

Stani i pitaj: Ako avion stalno baca vazduh nadole, gde bi taj vazduh mogao da se primeti?

Može da se vidi

Pogledaj helikopter koji lebdi nisko iznad vode.

Ispod njega se na površini vidi udubljenje, kružna rupa u vodi, i sa nje se u krug razleće vodena prašina. To nije od buke ni od toplote. To je vazduh koji helikopter obara nadole, u ogromnoj količini, svake sekunde, da bi ostao gore.

Avion radi isto, samo ne stoji u mestu nego juri, pa taj oboreni vazduh ostaje razvučen iza njega i ne vidi se tako lepo.

Objašnjenje koje se i danas predaje

Sad ono zbog čega vredi biti oprezan.

Verovatno ćeš čuti ovakvu priču. Krilo je odozgo ispupčeno, a odozdo ravno. Vazduh se ispred krila razdvoji na dva dela, jedan ide preko, drugi ispod. Onaj gore ima duži put, pa mora da žuri da bi stigao istovremeno sa onim dole. A pošto žuri, slabije pritiska, pa krilo bude povučeno naviše.

Zvuči uverljivo i nacrtano je u mnogim knjigama. Ipak, deo o žurbi je izmišljen. Vazduh koji ide preko krila ne mora nikome da se pridruži i ne stiže istovremeno sa onim ispod. On stigne mnogo ranije i nikada se ne sastanu.

Ali ne moraš meni da veruješ. Proveri sam, dvaput.

Prvo: napravi papirni avion. Njegova krila su ravna parčad papira, ista sa obe strane, bez ijednog ispupčenja. On ipak leti.

Drugo: na aeromitinzima avioni lete naopako, satima, sa krilom okrenutim naglavačke. Da ih drži ispupčenje na gornjoj strani, u tom položaju bi ih to isto ispupčenje guralo pravo u zemlju.

Stani i pitaj: Kako onda avion uopšte leti naopako, ako mu je krilo napravljeno za jedan položaj?

Nagib, ne oblik

Odgovor je da pilot naopako nagne nos aviona uvis. Time opet dobija ono jedino što je zaista potrebno: krilo koje seče vazduh pod uglom i obara ga nadole.

Isto radiš i ti kad nagneš dlan kroz prozor.

Znači ispupčenje nije uzrok. Ono je poboljšanje. Zaobljeno krilo tera vazduh da lepo prati njegovu površinu i skreće nadole glatko, bez kovitlanja, čak i pri sasvim malom nagibu. Zbog toga je zaobljeno krilo bolje i troši manje goriva. Ali ono ne stvara let. Let stvara oboreni vazduh.

Kad prestane da radi

Postoji granica, i osetićeš je istom rukom kroz prozor.

Nagni dlan malo — ruku baci uvis. Nagni ga još malo — baci je jače. Nagni ga previše, skoro uspravno — i sve prestane. Ruku više ne diže ništa, samo je bije unazad.

Kod prevelikog nagiba vazduh ne uspeva da prati površinu. Umesto da glatko skrene nadole, on se odvoji i počne da se kovitla iza krila. Nema urednog obaranja vazduha, nema ni guranja naviše.

Zato avion pri poletanju ne diže nos koliko god može, nego tačno onoliko koliko sme.

Uradi u kuhinji

Pusti tanak, miran mlaz vode iz česme. Uzmi kašiku i drži je labavo, sa dva prsta na samom kraju drške, tako da slobodno visi.

Primakni njenu ispupčenu stranu, onu okrenutu naopako, bočno uz mlaz, dok ga jedva dodirne.

Kašika neće biti odbačena. Uvući će se u mlaz i tamo ostati priljubljena. Pogledaj vodu ispod: mlaz više ne pada pravo, nego skreće u stranu. Kašika je skrenula vodu na jednu stranu, pa je voda gurnula kašiku na drugu.

Mlaz mora biti tanak i miran, bez prskanja, a kašika se drži labavo. Ako je stegneš u šaci, ne možeš da osetiš da je nešto vuče.

Za razgovor posle čitanja

Zašto avionu treba duga pista, a ne može da poleti sa mesta?

Ptica maše krilima, avion ne. Šta onda kod aviona radi ono što kod ptice radi mahanje?

Kad si nešto gurnuo, a osetio da je i tebe nešto gurnulo nazad?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Ne možeš da ustaneš sa stolice a da ne nagneš glavu

Fizika · Prvi deo Ne možeš da ustaneš sa stolice a da ne nagneš glavu O jednoj tački koja se krije negde u tebi, seli se kad se ti pomeriš, i odlučuje da li stojiš ili padaš. Sedi na stolicu. Bilo koju, samo da ima ravno sedište. Nasloni leđa. Spusti stopala na pod, ispred sebe. Prekrsti ruke na grudima. Sad ustani. Ustao si. Ali nisi ustao onako kako misliš. Pre nego što su noge išta uradile, glava ti je krenula napred. Ramena su je pratila. Tek posle toga su se kolena ispravila. Sedi ponovo i uradi to sasvim polako. Gledaj šta ti prvo krene. Prst koji je jači od tebe Pozovi nekoga da ti pomogne. Neka ti stavi jedan prst na sredinu čela. Samo jedan prst, i neka ne gura jako — otprilike koliko pritisneš prekidač za svetlo. Sad ustani. Ne možeš. Stani i pitaj Da li je taj prst zaista jači od tvojih nogu? Šta on to drži? Ne drži ništa. Prst ne može da zadrži ni tvoju glavu, a kamoli tebe celog. On radi nešto...