Skip to main content

Vetrenjača je napravila Holandiju

Fizika · Jedanaesti deo

Vetrenjača je napravila Holandiju

Sagrađena je da melje brašno. Poslovi koje je dobila kasnije nisu ličili ni na šta.

U Holandiji postoje njive koje su niže od mora.

Ne malo niže. Stojiš na oranici, gledaš u stranu i vidiš nasip, a iza nasipa je voda, i ta voda je iznad tvoje glave. Brod koji tuda prolazi plovi više nego što ti stojiš.

Ta zemlja nije oduvek bila zemlja. Nekada je i tu bila voda. Neko ju je odatle izvadio i odneo napolje, kantu po kantu, godinama.

Taj neko je bila vetrenjača.

Prvi posao

Prve vetrenjače, pre oko hiljadu godina u Persiji, radile su ono što i vodenica: mlele su žito u brašno.

To je bio jasan razlog da se naprave. Vodenici treba potok koji pada niz padinu, a ima krajeva gde potoka nema, a vetra ima svaki dan. Ista ideja, drugi izvor.

Vekovima je to bilo sve. Vetrenjača je značila mlin. U Evropi su se pojavile mnogo kasnije, i opet su radile isto — okretale su kamen i pravile brašno.

Stani i pitaj: Ako se u vetrenjači okreće osovina, mora li ona baš da okreće kamen za brašno? Šta bi još moglo da se zakači na nju?

Drugi posao: praviti kopno

Holanđani su imali problem koji nema veze sa žitom. Zemlje im je bilo malo, a plitke vode mnogo, i po toj vodi se nije moglo ni sejati ni graditi.

Pa su smislili sledeće. Opkole komad plitke vode nasipom u krug, tako da spolja voda ne može unutra. Onda vodu koja je ostala zarobljena unutra izbace preko nasipa.

Kad se izbaci, ostane blatnjavo dno. To dno se osuši, uravna, i postane njiva.

Na osovinu vetrenjače su umesto kamena zakačili veliki točak sa lopaticama koji zahvata vodu odozdo i prebacuje je gore, preko nasipa. Kao kad kašikom vadiš vodu iz lavora, samo bez ruke i bez umora.

Jedna vetrenjača nije mogla da podigne vodu dovoljno visoko, pa su ih ređali stepenasto. Prva podigne vodu do pola, druga je preuzme i podigne još, treća je izbaci preko nasipa.

Ali voda stalno prodire nazad. Curi kroz zemlju, dolazi sa kišom. Zato vetrenjače nisu mogle da stanu ni kad je posao gotov. Morale su da rade zauvek, samo da bi njiva ostala njiva.

Danas taj isti posao rade pumpe na struju. I danas rade svakog dana. Kad bi stale, voda bi se vratila.

Treći posao: seći drva

Sledeći skok je bio čudan, jer se okretanje i testerisanje nikako ne slažu.

Testera ide napred pa nazad, napred pa nazad. Vetrenjača se okreće u krug i ne staje. Kako to dvoje spojiti?

Krajem šesnaestog veka jedan Holanđanin je našao rešenje. Zakačiš dugačku šipku ne u sredinu točka, nego blizu njegovog oboda. Kad se točak okrene, ta tačka na obodu ode gore pa dole, i šipka se povuče pa gurne. Okretanje u krug pretvorilo se u kretanje napred-nazad.

Na kraj šipke stavi testeru i imaš pilanu koja radi bez ijednog čoveka na ručki.

Posledica nije bila samo brže isečeno drvo. Sa toliko dasaka, Holanđani su počeli da grade brodove brže i jeftinije nego bilo ko drugi, i sa tim brodovima su plovili po celom svetu.

Stani i pitaj: Šta bi ti sve u kući moglo da radi ako bi imao osovinu koja se sama okreće po ceo dan?

Poraz

A onda je vetrenjača izgubila.

Sećaš se parne mašine, one koja ne bira mesto. Njoj vetar nije trebao. Radila je kad nema ni daška, radila je punom snagom svakog sata, i mogla je da stoji tačno tamo gde je posao.

Vetrenjača je zavisila od nečega na šta niko ne može da utiče. Ako danas nema vetra, brašna nema, daske nema, voda se penje. Fabrike su prešle na paru i vetrenjače su počele da propadaju jedna po jedna. Mnoge su srušene, neke ostale kao ukras.

Izgledalo je da je priča gotova.

Poslednji posao

Onda se pojavilo nešto što niko od tih ljudi nije mogao da zamisli.

Faradej je pokazao da magnet koji se kreće pored žice pravi struju. Za struju ti dakle treba samo jedno: nešto što će stalno okretati magnet.

A vetrenjača je oduvek bila upravo to. Sprava koja nešto stalno okreće.

Zato današnje bele vetrenjače na brdima ne melju ništa i ne pumpaju ništa. One okreću magnet, i iz njih izlazi žica.

Persijski majstor je pravio spravu da bi bilo hleba. Ista sprava danas pali sijalicu u tvojoj sobi, a on nije znao ni da struja postoji.

Uradi u kuhinji

Iseci krug od tvrdog kartona, veličine tanjirića, i probodi ga čiodom u sredini u gumicu olovke tako da može da se okreće.

Iseci usku traku kartona. Spoji jedan njen kraj sa krugom drugom čiodom, ali blizu ivice kruga, ne u sredini. Obe rupe napravi malo šire od čiode da se ne zaglave.

Sad polako okreći krug prstom i gledaj slobodan kraj trake. On ide napred pa nazad, napred pa nazad, iako se krug samo vrti u istom smeru. To je ceo pronalazak koji je pokrenuo pilane.

Za razgovor posle čitanja

Zašto je Holanđanima bilo lakše da izbace vodu iz jednog dela mora nego da se odsele na više tlo?

Vetrenjača je izgubila od parne mašine, pa se vratila. Znaš li još nešto što je nestalo pa se vratilo u drugom obliku?

Koju stvar koju imaš ti bi mogao da upotrebiš za nešto za šta uopšte nije napravljena?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Do zvezde ne možeš otići. A ipak znamo od čega je.

Svemir · Trinaesti deo Do zvezde ne možeš otići. A ipak znamo od čega je. O tome kako svetlost nosi spisak sastojaka Pre skoro dvesta godina jedan francuski mislilac napravio je spisak stvari koje ljudi nikada neće moći da saznaju. Ne zato što su teške — nego zato što je nemoguće. Na tom spisku je bilo i ovo: od čega su napravljene zvezde. I zvučalo je razumno. Do zvezde ne možeš otići. Ne možeš uzeti parče i doneti ga kući. Ne možeš je zagrebati, izmeriti, pomirisati. Sve što od nje ikad stigne do nas jeste malo svetlosti. Ispostavilo se da je to sasvim dovoljno. Svetlost umeš da rasklopiš Sećaš se duge: sunčeva svetlost izgleda bela, a zapravo je sve boje izmešane. Kapi kiše je razdvoje na trake. To možeš i namerno, sa staklenom prizmom. Uđe bela svetlost, izađe traka od crvene do ljubičaste. Ljudi su to radili i pre dvesta godina. A onda je jedan od njih napravio bolju spravu, pažljivije pogledao sunčevu traku i primetio nešto što niko pre nije. U dug...