Skip to main content

Ronaldo ne ostaje da visi u vazduhu

Sport · Prvi deo

Ronaldo ne ostaje da visi u vazduhu

Jedan gol glavom, plafon tvoje sobe i razlog zbog kog nam se čini da je neko stao usred skoka.

U Đenovi je decembarsko veče. Stadion je pun. Igraju Sampdorija i Juventus, a rezultat je izjednačen.

Lopta dolazi sa leve strane, visoko, u luku. Ronaldo kreće u kratak trk. Odguruje se od trave. Diže se, pa se diže još malo. Glava mu stigne gore, do lopte, i lopta ode u gol.

Ljudima na stadionu je izgledalo kao da je čovek stao usred vazduha i tu sačekao loptu.

Koliko je to visoko

Klub je posle utakmice objavio meru. Ronaldova glava je bila dva metra i pedeset šest santimetara iznad trave.

Podigni pogled ka plafonu u svojoj sobi. U većini kuća plafon je otprilike toliko visok. Tu gore mu je bila glava.

Od zemlje se odgurnuo sedamdeset jedan santimetar. To je visina kuhinjskog stola. Zamisli da bez ruku skočiš na sto, pa da se onda još i sagneš ka lopti.

Tada je imao trideset četiri godine. Mnogi fudbaleri u tim godinama već razmišljaju da prestanu.

Stani i pitaj

Koliko misliš da je Ronaldo ostao gore, u vazduhu? Broji naglas i pogodi pre nego što čitaš dalje.

Šta su svi rekli te večeri

Novine su sutradan napisale da je ostao u vazduhu sekundu i po.

Trener Sampdorije se šalio da je Ronaldo gore bio sat i po. Trener Juventusa je rekao da je vreme gore trajalo beskonačno. Sam Ronaldo je rekao da nije znao da je bio toliko dugo u vazduhu.

Broj sekunda i po prepisali su skoro svi. Taj broj nije tačan.

Vazduh nikoga ne drži

Čim ti stopala napuste zemlju, ništa te više ne gura naviše. Zemlja te vuče nadole i vuče te bez prestanka. Vuče te dok se penješ, vuče te na vrhu, vuče te dok padaš.

Zbog toga se može izračunati koliko skok traje, ako se zna koliko je visok. Za skok od sedamdeset jednog santimetra račun daje oko tri četvrtine sekunde.

To je manje od jedne sekunde. Kraće nego da polako izgovoriš njegovo ime. I za tebe važi isto: ako skočiš toliko visoko, gore ćeš biti isto toliko kratko.

Stani i pitaj

Zamisli da baciš lopticu pravo uvis. Gde ti se čini da se najduže zadržava: dok leti nagore, na samom vrhu, ili dok pada?

Vrh skoka traje najduže

Seti se ljuljaške. Kad krećeš napred, ideš brzo. Gore, na kraju zamaha, na trenutak kao da si stao. Onda krećeš nazad.

Skok radi istu stvar. Krećeš brzo naviše, penješ se sve sporije, na vrhu si skoro zaustavljen, pa padaš sve brže.

Zato se gornji deo skoka razvlači. Kod skoka od sedamdeset jednog santimetra, tačno pola vremena u vazduhu prolazi u gornjih osamnaest santimetara. Osamnaest santimetara je otprilike dužina jedne olovke.

Oko vidi taj razvučeni vrh, a mozak kaže: visi u vazduhu.

Isto važi i u košarci

Posle te utakmice Ronaldo je na internetu napisao dve reči o Majklu Džordanu, košarkašu kome su navijači dali nadimak Vazduh.

Džordan je skakao više od skoro svih ljudi na svetu. Ni on nije visio. I njemu se vrh skoka razvlačio, pa je izgledalo kao da čeka gore.

Visina skoka zavisi od odgurivanja. Što jače i brže gurneš zemlju nogama, to zemlja jače gurne tebe naviše. To guranje traje kraće od jednog treptaja, a posle njega više ne možeš ništa da promeniš.

Šta je Ronaldo onda uradio

Nije ostao gore duže od drugih ljudi. Uradio je nešto teže od toga.

Pogodio je trenutak. Dok je lopta još letela sa strane, on je morao da odluči kada da počne trk i kada da se odgurne.

Da je krenuo malo ranije, vrh skoka bi mu prošao pre lopte i lopta bi mu prešla preko glave. Da je krenuo malo kasnije, lopta bi prošla iznad njega dok se još penje.

Njegov vrh skoka i lopta stigli su na isto mesto u istom trenutku. Za taj pogodak ima manje od sekunde i nema drugog pokušaja.

Uradi u dvorištu

Uzmi meku lopticu i izađi napolje, na travu ili beton, dalje od prozora.

Baci je pravo uvis, koliko god možeš visoko, i prati je pogledom. Gledaj samo gornji deo leta.

Videćeš kratko mesto na kome loptica skoro stoji. Tu se ne dešava ništa posebno. To je isti onaj vrh koji si video na Ronaldu.

Onda neka neko broji naglas dok loptica leti. Brojiće brzo i neće stati daleko. Toliko kratko traje ceo let.

Pazi: ne gledaj u sunce dok pratiš lopticu. Hvataj je sa dve ruke ili je pusti da padne na zemlju, jer se lako promašuje kad pada odozgo.

Nešto što se ne zna

Visinu od dva metra i pedeset šest santimetara objavio je klub, i ta mera se može proveriti na snimku utakmice.

Za sekundu i po niko nikada nije pokazao merenje. Broj se pojavio te večeri i onda se prepisivao dalje. Odakle je došao, ne zna se.

Sledeći put kad gledaš utakmicu i neko skoči za loptu, gledaj vrh skoka. Trajaće mu manje od jedne sekunde.

Nama će izgledati duže, kao i te večeri u Đenovi.

Za razgovor posle čitanja

1. Kad ti skočiš u dvorištu, dokle ti stignu stopala: do kolena, do stolice, do stola?

2. Zašto nam izgleda da neko visi u vazduhu, ako ga vazduh ne drži?

3. Kako bismo nas dvojica mogli da proverimo koliko je neko stvarno ostao gore?

Comments

Popular posts from this blog

Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina.

Svemir · Drugi deo Mesec pada na nas. Već četiri milijarde godina. O tome zašto ništa u svemiru zapravo ne stoji Uzmi lopticu i baci je preko dvorišta. Pala je. Baci je jače. Pašće dalje — ali opet će pasti. Baci je najjače što možeš, uz zalet i viku: preleteće pola dvorišta, možda i komšijsku ogradu. I pašće. Sve što baciš, padne. To znaš otkad si prvi put bacio kašiku sa stolice za hranjenje. Stani i pitaj Šta bi se desilo da lopticu baciš neverovatno jako? Toliko jako da preleti ceo grad? Pa celu državu? Top na vrhu planine Pre više od trista godina, jedan čovek po imenu Isak Njutn seo je i zamislio nešto blesavo. Zamislio je ogromnu planinu, toliko visoku da joj vrh viri iznad oblaka. A na vrhu planine — top. Ako top opali slabo, đule padne odmah ispod planine. Ako opali jače, đule preleti šumu i padne dalje. Ako opali još jače, preleti reku, pa grad, pa more. A onda je Njutn dodao ono što svi znaju, ali niko pre njega nije uklopio u ovu sliku. ...

Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho.

Svemir · Osamnaesti deo Slušamo već šezdeset godina. Za sada je tiho. O tome gde tražimo druge — i zašto niko ne zna šta tišina znači Negde na svetu, upravo sada, ogromna bela antena okrenuta je ka nebu. Ne emituje ništa. Samo sluša. Takve antene slušaju od 1960. godine. Prvi put je jedan astronom uperio antenu u dve obližnje zvezde i čekao da čuje nešto što priroda ne bi mogla sama da napravi. Od tada su slušali hiljade zvezda, godinama, danonoćno. I sve to vreme — ništa. Zašto uopšte očekujemo da nekoga ima Zbog brojeva. U našoj galaksiji ima na stotine milijardi zvezda. Do pre trideset godina nismo znali ni da li ijedna od njih, osim naše, uopšte ima planete. Danas znamo. Ima ih skoro svaka. Pronašli smo već hiljade planeta kod drugih zvezda, a to su samo one koje smo stigli da primetimo. Kad se sve sabere, planeta u našoj galaksiji verovatno ima više nego zvezda. Milijarde i milijarde svetova. Na nekima ima vode, kamena i toplote — isto što je bi...

Do zvezde ne možeš otići. A ipak znamo od čega je.

Svemir · Trinaesti deo Do zvezde ne možeš otići. A ipak znamo od čega je. O tome kako svetlost nosi spisak sastojaka Pre skoro dvesta godina jedan francuski mislilac napravio je spisak stvari koje ljudi nikada neće moći da saznaju. Ne zato što su teške — nego zato što je nemoguće. Na tom spisku je bilo i ovo: od čega su napravljene zvezde. I zvučalo je razumno. Do zvezde ne možeš otići. Ne možeš uzeti parče i doneti ga kući. Ne možeš je zagrebati, izmeriti, pomirisati. Sve što od nje ikad stigne do nas jeste malo svetlosti. Ispostavilo se da je to sasvim dovoljno. Svetlost umeš da rasklopiš Sećaš se duge: sunčeva svetlost izgleda bela, a zapravo je sve boje izmešane. Kapi kiše je razdvoje na trake. To možeš i namerno, sa staklenom prizmom. Uđe bela svetlost, izađe traka od crvene do ljubičaste. Ljudi su to radili i pre dvesta godina. A onda je jedan od njih napravio bolju spravu, pažljivije pogledao sunčevu traku i primetio nešto što niko pre nije. U dug...