Svemir · Šesti deo
Mars je nekad imao reke. Onda mu se ugasio štit.
O planeti koja je izgubila svoj vazduh
Na Marsu danas nema nijedne reke. Nema jezera, nema mora, nema ni bare.
Ali ima nečeg mnogo čudnijeg: ima korita.
Sa satelita se jasno vide doline koje se granaju kao drveće, baš onako kako se granaju reke kod nas. Vide se mesta gde se reka ulivala u nešto veliko i taložila mulj. Vide se ivice koje izgledaju kao stara obala jezera.
A onda je jedan rover — mali robot na točkovima — prišao kamenju i poslao fotografije izbliza.
Kamenčići su bili okrugli.
To je važnije nego što zvuči. Kamen sam od sebe nije okrugao, nego oštar i krckav. Okrugao postane samo ako se dugo, dugo valja u vodi koja teče — kao oblutak koji nađeš u reci.
Robot je stajao na dnu nečega što je nekada bilo reka.
Danas tamo voda ne može da postoji
Kad bi na Marsu prosuo čašu vode, desilo bi se nešto blesavo: voda bi u istom trenutku počela da ključa i da se smrzava. Deo bi ispario u vazduh, deo bi se pretvorio u led. Za nekoliko sekundi, od čaše ne bi ostalo ništa.
Razlog je vazduh. Tačnije, to što ga skoro nema.
Na Marsu je vazduha ostalo oko stotinu puta manje nego kod nas. Toliko je redak da ti ne bi pomogao ni da dišeš, ni da te greje, ni da drži vodu na okupu.
Zato je tamo hladno kao u zamrzivaču, samo mnogo gore: prosečno šezdeset stepeni ispod nule.
Ali Mars nije oduvek bio takav. Nekada je imao gust vazduh, oblake i vodu koja teče. Znači, negde usput ga je izgubio.
Zemlja ima štit. Nevidljiv.
Duboko u središtu naše planete nalazi se ogromna kugla užarenog, tečnog gvožđa. Ona se stalno vrti i meškolji, i time pravi nešto neverovatno korisno:
Zemlja je jedan veliki magnet.
Taj magnet pravi nevidljiv štit koji obavija celu planetu, daleko iznad oblaka. Ti ga ne osećaš i ne vidiš, ali on je razlog zašto kompas pokazuje sever — igla se okreće ka Zemljinom magnetu.
A štit nas štiti od nečega o čemu se retko priča: Sunce ne šalje samo svetlost i toplotu. Ono neprekidno duva i sitne komadiće sebe, u svim pravcima, kroz ceo svemir. To se zove sunčev vetar.
Taj vetar udara i u nas, svakog dana. Ali naiđe na štit i skrene oko planete, kao voda oko kamena u potoku.
Kad na krajnjem severu ljudi vide polarnu svetlost — one zelene zavese na nebu — to je zapravo sunčev vetar koji se sudario sa našim štitom. Ono što izgleda kao najlepša stvar na svetu, zapravo je bitka.
Mars je svoj štit izgubio
Mars je upola manji od Zemlje. Manje stvari se brže hlade — zato ti se čaj u šoljici ohladi za pola sata, a bazen leti ostane topao do noći.
Marsovo užareno središte se ohladilo i prestalo da se vrti kako treba. A kad je ono stalo, štit se ugasio.
Bez štita, sunčev vetar je udarao pravo u marsovski vazduh. I odnosio ga. Malo po malo, komadić po komadić.
Nije se to desilo za dan, ni za sto godina. Trajalo je stotinama miliona godina — toliko sporo da niko ne bi ni primetio da je bio tamo. Ali na kraju je vazduha nestalo.
A kad je nestao vazduh, voda više nije imala gde da ostane. Deo se smrznuo i danas leži pod površinom i na polovima, kao ogromne ploče leda. Deo je, komad po komad, odleteo u svemir.
Mars nije prvo izgubio vodu. Prvo je izgubio štit.
Napravićemo kompas i uhvatiti Zemljin štit.
Treba ti obična igla, magnet, plitka činija vode i nešto što pluta — komadić plute, poklopac od flaše ili list papira.
Prevlači magnet po igli tridesetak puta, uvek u istom smeru, od ušice ka vrhu. Nikako napred-nazad.
Položi iglu na ono što pluta i spusti u vodu, pa se skloni od svega metalnog i od telefona.
Igla će se polako okrenuti i stati — i pokazivaće sever. Ništa je ne dodiruje. Okrenuo ju je štit koji pravi ono užareno gvožđe pod tvojim nogama. Na Marsu bi se ista ova igla vrtela nasumično i ne bi pokazala ništa.
Šta je ostalo od Marsa
Mrtva planeta, ali fantastična za gledanje.
Tamo je najveći vulkan u celom Sunčevom sistemu. Zove se Olimp i visok je dvadeset dva kilometra — skoro tri puta viši od Mont Everesta. Toliko je širok da bi mu podnožje prekrilo pola Srbije. A toliko je i blag da bi, kad bi stao na njega, mislio da si na ravnici, jer mu vrh ne možeš videti od zakrivljenosti planete.
Tamo je i kanjon dugačak četiri hiljade kilometara. To je kao da od Beograda ide pukotina sve do Egipta, a mestimično je duboka sedam kilometara.
Ima i dva mala mesečića, oba krivа i grbava, više kao krompiri nego kao lopte. Onaj bliži svake godine padne malo bliže Marsu — i jednog dana će se raspasti i napraviti prsten oko planete.
A najlepše je ovo: dan na Marsu traje dvadeset četiri sata i trideset sedam minuta. Skoro isto kao naš. Kad bi tamo živeo, ustajao bi i legao gotovo po istom rasporedu kao ovde.
Na Marsu se upravo sada vozi nekoliko robota koje su napravili ljudi. Kopaju, slikaju, mere, i traže tragove da je tamo nekad davno nešto živelo.
Još nisu našli. Ali još traže.
1. Šta bi ti prvo poneo na Mars, ako smeš samo jednu stvar koja nije hrana ni vazduh?
2. Zašto je Zemlja zadržala svoj vazduh, a Mars nije?
3. Ako roboti nađu trag da je na Marsu nekad nešto živelo — šta bi to značilo?
Comments
Post a Comment